U idućih deset godina za megalomanske projekte Zagreb neće imati novca

Kako vi vidite Zagreb 2020.? – Vidim ga kao grad u kojem ljudi žele živjeti zato što u njemu imaju posao, vrtić za djecu dostupan im je i mogu si ga priuštiti, a za svoje roditelje u staroj životnoj dobi mogu platiti skrb. Vidim ga kao živo i dinamično mjesto, središte turističke ponude u ovom dijelu Europe, grad koji privlači zbog raznolikosti kulturnih i gastroadrijalnih. Vidim Zagreb čija se sveučilišta i fakulteti trude biti najbolji, grad koji se razvija i u kojem je koncentrirana industrija koja stvara veliku dodanu vrijednost. I Zagreb koji nema prometne gužve, što će se riješiti bez ‘vizionarskog’ bušenja tunela i sličnih jako skupih projekata, ubrzanjem nekih prometnih pravaca.

Političari se za neprovedbu radikalnih po-teza često opravdavaju nepostojanjem općeg konsenzusa. Je li istodobna pojava triju pri-lično sličnih razvojnih strategija znak da je taj konsenzus postignut? – Volio bih da se ono u vezi s čime vlada konsenzus počne operacionalizirati. Ali moram i izraziti zadovoljstvo što smo mi, zagrebačka Gradska organizacija SDP-a, prvi napravili prvu sveobuhvatnu strategiju razvoja Zagreba u posljednjih četvrt sto-ljeća. Ako svi smatraju da Hrvatska mora povećati svoje turističke potencijale, onda se mora raditi na tome. Ako svi smatraju da mora porasti domaća proizvodnja, mora se raditi i na tome. No, budući da je Hrvatska 90 posto centralizirana, sva je odgovornost za provedbu na Vladi.

Koje su ključne postavke Strategije razvoja Zagreba? – Ona, prije svega, definira smjer kojim želimo ići. Odlučujemo li se za tehnologije s velikom dodanom vrijednošću? Za to se moramo odlučiti, to je nužnost. Drugo, postavlja se pitanje što želimo od turizma u Zagrebu: da se ništa ne mijenja ili da Zagreb postane nezaobilazno odredište u veoma posjećenoj turističkoj zemlji? Treće, proizvodnja hrane nije naša komparativna prednost, nego kompetitivna. Proizvodimo vjerojatno najbolju hranu u regiji, a takva je i naša gastronomsko ponuda. Stvar je našeg umijeća da to prodamo i izvan granica, a turizam je u tom ‘lancu sreće’ iznimno važan. Bez strateškog opredjeljenja nema ni razvoja. Ako pak nema razvojnih projekata, nema ni sredstava iz europskih fondova. Naglasak je na onome što će stabilizirati gradsko poslovanje, a paralelno s tim dizanje kvalitete javne usluge u svakom smislu.

Kakva je u tom kontekstu budućnost Zagrebačkog holdinga? Treba li ga privatizirati? – Holding treba postati javno poduzeće u svojoj punoj svrsi. Dijelovi Holdinga sigurno nisu u toj domeni, nego su tržišno orijentirani. Strateški se mora odrediti treba li ih privatizirati. Rado bih da to postignemo konsenzusom u Skupštini. To se odnosi na AGM, Zagreplakat, Velesajam i još neke tvrtke. Obznato, ne smije se ni raspravljati o privatizaciji dijelova Holdinga koji su javni interes kao što su prijevoz, infrastruktura i slično.

Zašto se o tome ne bi smjelo raspravljati? Zašto privatni pružatelj usluga ne bi mogao biti bolji od gradskog komunalca? – Poduzetniku je u interesu maksimizacija profita, a javnom je poduzeću najveći interes maksimizacija javnog interesa. Zato Holding mora ostati u vlasništvu Grada i raditi u dogovoru s Gradom. Naravno, ne može se raditi kao u godinama u kojima je gradonačelnik pripadao istoj političkoj opciji i odobravao Holdingu velika sredstva, a onda su se u promijenjenim okolnostima ta sredstva u jednoj godini drastično smanjila, zbog čega su se tvrtke u njemu našle u teškoćama. S druge je strane pitanje što radi menadžment da taj udar amortizira. Rezultati dosadašnjeg rada Uprave Holdinga nisu baš sjajni.

Može li se Zagreb razvijati brže od Hrvatske u cjelini? – Bez korjenitih promjena na državnoj razini sigurno nema potpune realizacije svih programa koje želimo provesti u Zagrebu. Ključna je promjena u raspodjeli poreznih prihoda jer je Sanaderovom odlukom prije tri godine jedinicama lokalne samouprave izbijen dio poreza na dobit, što je prouzročilo situaciju u kojoj jedinice lokalne samouprave nisu motivirane pružaći tehnologije s velikom dodanom vrijednosti, koje stvaraju velik profit, jer im je bolja investicija pružaći industriju koja zapošljava više radnika.

Doduše, ne vidi se baš da je Zagreb nešto učinio na poticanju ikakve industrije. – O tome najbolje govori podatak da imamo tehnološki park u kojem se ništa nije promijenilo već desetak godina, da nemamo nijedan poduzetnički inkubator, nijednu poduzetničku ili slobodnu zonu. To se može pokrenuti vrlo jednostavno jer je Zagreb vlasnik velike imovine na kojoj može propisivati pravila. Na imovini Holdinga i Grada možemo omogućiti mnogo povoljnije uvjete za razvoj sektora u kojima imamo velike potencijale, poput IT-a.

Što gradske vlasti mogu učiniti da bi u širim razmjerima potaknule konkurentnost zagrebačkoga gospodarstva? – Kad smo kod konkurentnosti, volim reći da su dvije najkonkurentnije svjetske zemlje Švedska i Švicarska. Jedna ima vrlo visoke poreze, druga niske. Jedna je parlamentarna monarhija, druga je demokracija. Znači, za konkurentnost nema jedinstvenog recepta, riječ je samo o spoznavanju svojih izvoznih prednosti i potencijala. Dakle, naši su veliki potencijali gradska imovina, obrazovana radna snaga i to što u Zagrebu žele živjeti i ljudi koji sad u njemu ne žive, a koji mogu pridonijeti razvoju. Grad može osloboditi prostore, aktivirati svu svoju imovinu i poticati poduzetnike lepezom mjera, ali tomu moraju prethoditi korijenite promjene na nacionalnoj razini.

Ponovno ste spomenuli gradsku imovinu. Nije li razmišljanje o tome da poduzetnicima treba dati gradske prostore da bi se razvijali već prerasklo u mantru? – Imate li ‘start-up’ poduzeća i ljude motivirane stvarati dodanu vrijednost uz mnogo niže troškove, to morate i omogućiti. Zašto, naprimjer, dva hangara na Velesajmu, što ću svakako potaknuti, ne bi bila upravo u službi razvoja nekih industrija?

Velesajam je sâm po sebi zanimljivo pitanje. Čini se da netko namjerno želi uništiti tu tvrtku kako nikomu ne bi bilo žao da se poruši i da lokacija dobije novu namjenu – stambenu! – Najgore što se može napraviti jest da se na vrijednome gradskom zemljištu na kojemu se može postići velika dodana vrijednost radi nešto da se ta dodana vrijednost ne postigne.

Na vrijednom zemljištu netko uvijek može postići veliku dodanu vrijednost. – Ako je to Grad, onda je to javni interes. Ako to možemo skupo prodati da bismo na tome imali gradski interes, ništa nas ne priječi da i na dijelu tog zemljišta ulažemo u industriju s velikom dodanom vrijednosti. Dugoročni umjesto kratkoročnog profita – to nam mora biti misao vodilja.

Jeste li kvantificirali ciljeve Strategije razvoja Zagreba ‘Z@greb 20.20’, odnosno odredili koliki se BDP po stanovniku želi ostvariti za deset godina i tomu slično? – Kvantifikacija nije jednostavna i njome se u ovoj fazi nismo bavili. Bude li porezne redistribucije, morat ćemo stabilizirati gradski proračun u postojećim okolnostima. Stabilizacija proračuna ključna je za razdoblje od sedam do devet godina. U Zagrebu se to može vrlo precizno planirati. Tad će se vidjeti koliko se može uložiti u neke aktivnosti. Proračun se mora projektno planirati, mora se promijeniti model njegova planiranja. To nazivam potpunom reformom.

Je li zagrebačka gradska administracija sposobna prihvatiti nov model razmišljanja, novu filozofiju planiranja proračuna? – Dio ljudi to sigurno može provesti. Administracija mora biti obrazovana za 21. stoljeće i postati učinkovitija. U strategiji smo nabrojili što sve treba učiniti da bi se to postiglo i detaljno razradili kako to postići. To je naš prvi korak prema uspostavljanju kvalitetnije gradske uprave i izvršne vlasti u gradu. Tim dokumentom najavljujemo što bi morao biti posao nove gradske administracije.

Koliko bi Grad Zagreb mogao ubuduće sudjelovati u poticanju velikih investicijskih projekata? – Razumno, ali u suradnji s privatnim partnerima. Svi govore o Zagrebu na Savi i o drugim projektima, ali, zapravo, nijedan strateški gradski projekt kojemu je stručna javnost dala prolaz nije definiran. A dok nemate pripremljen projekt, ni s kim ne možete razgovarati. Kad je riječ o kapitalnim investicijama, koje će Grad financirati sâm, one u dućih desetak godina neće biti megalomanske jer za njih neće biti novca.