Ekonomisti, hodajte maleni ispod ove i budućih kriza!

Ekonomija se puževim korakom oporavljala od financijske i ekonomske krize koja je počela u drugoj polovini 2008. Veliko je pitanje na koje nema jasnog odgovora što nositelji ekonomske politike moraju učiniti da se iz nje izade brže. Možda bi bilo bolje pitanje što napraviti da se kriza ne ponovi. U svakom slučaju, protekla je kriza trebala naučiti ekonomiste i nositelje ekonomske politike da budu ponizni u donošenju odluka jer će ih u krizi nekoliko puta više platiti.

Jedna od stvari koju ekonomisti teško mogu dobro i točno napraviti jest prognoziranje ekonomskih kretanja. Sadašnja ekonomska kriza mnoge je ekonomiste zahtjeva na krivoj nozi, što nije novost. Prognoziranje budućnosti nije jednostavno ni lagano, što pokazuje primjer meteorologa, kojima je velik uspjeh precizna trodnevna prognoza, a od ekonomista se traži da predvide budućnost za razdoblje ne kraće od godine; zahtjevi su obično da se predviđanja izrade za tri godine unaprijed. Nikad ekonomisti nisu bili potpuno precizni glede budućnosti, samo što je okolina tolerantna ako su vijesti pozitivne, pa u slučaju podcijenjenog rasta nema štete.

Povratak u 2008. vraća mi sjećanje na prognozu Hrvatske narodne banke za 2009., koja je bila otprije nula. Ta je institucija tada jedina imala snage objaviti je. U tom trenutku bilo je jasno da je neizbježan negativni trend koji je završio u dubokome minusu od 5,8 posto BDP-a za 2009. Kao i u svakom vremenu i danas mnogo ekonomista daje različite ekonomske prognoze, ali na kraju samo će nekoliko njih imati pravo, a većina krivo.

Nositeljima ekonomske politike u Vladi pri tome je najteže. Odaslati u javnost pesimističnu prognozu ekonomskog rasta stvara negativnu percepciju koju će politički protivnici u političkoj areni jedva dočekati. Ali što se tu može? Pokušaj da se stalnim guranjem pod tepih problem riješi sigurno nije dobar recept, zato preostaje suočavanje s realnošću, što treba jasno i nedvosmisleno argumentirati. Nešto je lakše podcijeni li ekonomski rast, ali i tada politički protivnici napadaju i tvrde da vladajući nisu ambiciozni.

Vratimo li se na početak 2009., sasvim je bilo jasno da situacija neće biti dobra, no unatoč tomu ništa se nije napravilo. Zašto? Politička je scena u tom trenutku imala druge prioritete, a pojedine interesne skupine lobi rale su da se njihovi projekti nastave jer bi se njihovim prekidom navodno prouzročili veliki troškovi.

Taj problem ne ističem da bih nekog prozvao, nego zato što pokazuje vrstu problema s kojima se odgovorni nositelji ekonomske politike koji žele provesti pozitivnu reformu ili uštedjeti kontinuirano suočavaju. Stoga je nedavno donesen Zakon o fiskalnoj odgovornosti kao jedini sustavan način na koji se oni koji provode ekonomsku politiku mogu obraniti od dnevno-političkih potreba pojedinih interesnih skupina jer je u njemu odgovornost dignuta na političku razinu. Ne treba biti previše optimističan i osloniti se na zakon koji se tek mora iskušati u praksi. Postavlja se zato pitanje što napraviti. Vođeni pozornošću dobroga gospodarstvenika, za dobrih se vremena moraju stvarati rezerve za buduće krize koje će izbiti ne zna se kada i iz nepoznatih razloga. Sadašnja sigurno nije posljednja u naše vrijeme. Treba se oboružati sofisticiranim alatima i obrazovanim ljudima kako bi se nered nakon eventualne krize brže pospremio, a ona bezbolnije prebrodila.

Kvalitetan kadar sigurno je ključna karika koja jedina može osigurati kvalitetnu provedbu ekonomske politike. Stvaranje rezervi za budućnost i provedba reformi nisu moguće ako se u njih ugradi mnogo političkih kompromisa. Kriza takav pristup jednostavno ne trpi. Prije nekoliko godina mnogi su mislili da su financijske i ekonomske krize daleko iza nas, a one koji su ih prognozirali nazivali su čudacima. Sad znamo da je to bilo pogrešno. Unatoč našim najvećim naporima vjerojatno će biti još financijskih i ekonomskih kriza, zato u vremenima ekonomskog rasta treba pokazati mudrost i ponizno se pripremati za novu.