Malena ukusna mahunarka koja se stoljećima smatra hranom siromašnih ima dugu i slavnu povijest koja joj je omogućila da se popne na kulinarski Olimp. Iako se grah od antičkih vremena rabio i u Europi, bio je to onaj afroazijskog podrijetla. Sorte za koje danas znamo i jedemo ih do nas su stigle nakon otkrića Novog svijeta. Povijest je graha starija od rimskog doba, a tragovi mu se mogu naći i kod Egipćana i starih Grka.
Najstariji poznati recept s grahom potječe iz prvog stoljeća poslije Krista, i to iz kuharice ‘De re coquinaria’ Marka Gavija Apicija koji je zapisao: ‘Grah i slanutak odlično se slažu s kuminom, uljem, solju i malo vina kuhani u loncu s divljim komoračem i drugim začinima, ali mogu se jesti i sami, bez ikakvih začina.’ No zasluge za njegovu popularnost u kuhinji pripadaju Nicolasu Appertu, vlasniku trgovine hranom u Parizu koji je početkom 19. stoljeća kuhano zrnje stavio u hermetički zatvorene staklenke i tako otvorio put industriji konzerviranja graha.
Kad je riječ o nutritivnim vrijednostima te najzgled neugledne mahunarke, nije loše znati da je vrlo bogata bjelančevinama, vitaminima A i C, kalijem, fosforom, željezom i kalijem te da 100 grama graha ima 24 grama bjelančevina i samo dva grama masnoće. Poput drugih mahunarki grah sadrži lecitin, fosfolipid koji potiče rastvaranje masnoće i nježno nakupljanje u krvi smanjujući tako razinu kolesterola.
