SAD je potporom prozapadnim diktatorima otvorio islamistima prostor za osvajanje političke vlasti. To se zbiva upravo prema američkomu modelu svrgavanja autokratskih režima.
Nakon što je Ćiro uz pripadajući dramelet ‘spašen’ iz Kaira, u samodovoljnu hrvatskome javnom prostoru ipak su se počela postavljati pitanja: što se to zbiva u Egiptu? I što bi se tek moglo dogoditi? Klizi li to država koja je stup stabilnosti sjevernoafričkog i bliskoistočnog prostora i glavna zapadna, prije svega američka, saveznica preko kaosa u demokraciju? Ili je demokracija u skladu s formulom ‘jedan čovjek, jedan glas – samo jednom’ samo prigodna tranzicijska faza u stvaranju islamske države, dakle države uređene prema šerijatskom pravu? No to što su naše informacije o zbijanjima u Egiptu i mogućem raspletu vrlo skromne nije presudno za globalnu sigurnost. Veći je problem što je i SAD kao ključan egipatski zapadni saveznik gotovo jednako zatečen.
Istraživanje koje je lani proveo američki Pew Research Center među muslimanima u državama u kojima je većina stanovništva islamske vjeroispovijesti ne ostavlja mjesta velikoj dvojbi o mogućem raspletu. Dakle, 95 posto egipatskih muslimana smatra da je veća uloga islama u politici dobrodošla, a samo dva posto njih da bi to bilo loše. I prema toj želji za jačanjem islamskog utjecaja u političkom životu Egipat je prvi među pretežito muslimanskim državama, ispred Indonezije, Pakistana i Nigerije.
Dakle, nije uopće upitno koju bi političku opciju na vlast u Egiptu donijela demokratska formula i slobodni izbori. Uostalom, Muslimansko bratstvo, islamska organizacija koja dijeli vrijednosti globalnog džihada s palestinskim Hamasom, jedina je organizirana oporba u Egiptu. I dok ju je Mubarakov režim silom držao podalje od političke scene, ona je svojim misionarskim i karitativnim djelovanjem osvajala srca i simpatije ljudi nasuprot aktualnomu prozapadnom režimu koji je u narodu postao simbol korupcije i represije. Pitanje je samo kojom će se dinamikom odvijati islamska radikalizacija Egipta i koliko će je pratiti slični procesi u drugim državama sjeverne Afrike i Bliskog istoka, kako će ona utjecati na promjenu egipatske vanjske politike, prije svega na politiku prema izraelsko-palestinskom sukobu. I, napokon, koliko će biti dio dugoročnih islamskih planova čiji je cilj islam kao svjetski poredak. Zato Washington tako oprezno šuti. U nelagodi i nadi da bi reformsko preslagivanje Mubarakova režima uz oslonac na ad hoc imenovanog potpredsjednika Omara Sulejmana i prijelaznog džokera El-Baradeia moglo barem odgoditi proces radikalne islamizacije zemlje.
