Home / Biznis i politika / PRVI KORAK

PRVI KORAK

Neće spašavati dužnike, ali neće pomoći ni vjerovnicima. Najviše će profitirati povjerenici. Zato odvjetnici koji nemaju posla već trljaju ruke. Negativna selekcija mogla bi dovesti u pitanje i institut osobnog bankrota, po uzoru na stečajni cirkus.

Samo propisima, u praksi se pokazalo, malo što se može promijeniti. Upravo zato, ni vjerovnici ni prezaduženi dužnici ne trebaju očekivati ništa posebnog od najavljenog zakona o osobnom bankrotu. Ništa što već nisu iskusili dosadašnjim tzv. vjerovničkim zakonima: Ovršnim i Stečajnim zakonom, zakonima o obveznim odnosima, o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, o zemljišnim knjigama… Osobni bankrot neće donijeti spas ni dužnicima u oslobođenju od dugova ni vjerovnicima u njihovoj naplati.

Uvođenje osobnog bankrota prije su potaknuli sociopsihološki, a manje financijski i pravni razlozi. Jednostavno je nužan postupak kojim će se građanima koji zaista više ne mogu otplaćivati kredite otpisivati dug kako ne bi gomilali nerješive dubioze. To ne znači da će se dužnici spasiti od dužničkog ropstva, kao što si to naivno zamišljaju neki ‘sindikalisti’. I kreditori koji radi ubrzavanja i povećavanja potrošnje olako dijele kredite i dužnici dijelit će teret otpisa duga. Pritom će ‘svoj’ dio, naravno, mnogo lakše podnijeti vjerovnici.

Da osobni bankrot nije spasonosno rješenje za dužnike slažu se i u Hrvatskoj udruzi banaka: Dužnicima osobni bankrot nije ‘as iz rukava’ koji donosi spas u vidu oprosta ili olakšavanja otplate dugova, nego oni u tom slučaju gube svu imovinu i poslovnu sposobnost da tijekom dužnog razdoblja raspolažu vlastitim financijskim sredstvima – kažu iz HUB-a te dodaju da osobnim stečajem gube svi – i vjerovnik i dužnik. Naime, banke su i dosad pokušavale izbjeći preuzimanje i unovčavanje imovine dužnika jer njihov osnovni biznis nisu nekretnine, već posuđivanje novaca uz kamatu. Baš kao i kad je riječ o tvrtkama, bankama (a i ostalim vjerovnicima) proglašenje stečaja, odnosno osobnog bankrota kad je riječ o fizičkim osobama, nije preferirana opcija.

Osobni bankrot u pravilu je tolika kazna da je i za vjerovnike i dužnike bolje naći sporazumno rješenje. Stoga bi najvažniji učinak zakona o osobnom bankrotu mogao biti upravo to da se on izbjegne, a prednost zakona je da točno definira sve korake u toj proceduri, koja bi trebala biti što kraća kako bi bila učinkovita – smatraju u HUB-u. Za razliku od banaka u osiguravajućim kućama smatraju da uvođenje osobnog bankrota neće donijeti neku veću promjenu: Uvođenjem osobnog bankrota osiguravatelji neće biti ni u boljem ni u lošijem položaju nego do sada.

Allianz je i dosad izlazio ususret klijentima koji su se našli u teškoj financijskoj situaciji, nudeći im mogućnost refinanciranja duga. Navedenim se izbjegava jedini preostali način na platu potraživanja, a to je ovrha koja klijentima stvara još dodatne troškove – kaže Sonja Miočić, direktorica Službe korporativnih komunikacija u Allianzu.

Isto mišljenje dijele i u Croatia osiguranju, gdje također izlaze u susret klijentima koji ne mogu plaćati police osiguranja. Institut osobnog bankrota bit će prije od pomoći vjerovnicima koji potražuju znatno iznose i kod kojih je riječ o dugoročnim obvezama. Prednost uvođenja osobnog bankrota je ta što se o svim dugovima odlučuje u jednom sudskom postupku što smanjuje troškove, a vjerovnici mogu lakše vidjeti kako će naplatiti potraživanja – kaže Hrvoje Odak iz Službe za korporativne komunikacije Croatia osiguranja.

Primjeri iz drugih zemalja, odnosno podaci o broju dužnika koji su u njima proglasili osobni bankrot, pokazuju da dužnici nerado pristaju na tu opciju. U Francuskoj se u posljednje dvije godine pojavilo oko 200 tisuća zahtjeva (Francuska ima 15 puta više stanovnika od Hrvatske). U većini slučajeva pred takvim povjerenstvom vjerovnici i dužnici dogovaraju plan otplate, za druge sud u pravilu prihvaća preporuku povjerenstva, no u konačnici jedva 20 posto prezaduženih Francuza izabere osobni stečaj, jer on nosi teške posljedice. Oduzima im se imovina, koja se potom prodaje, a ostaje im tek odjeća, dio namještaja te automobil u slučaju da dokažu kako im je nužan za posao i ostvarivanje prihoda. Poslovna sposobnost im se vraća i eventualni preostali dugovi brišu tek nakon pet ili sedam godina urednog izvršavanja stečajnog plana. Slično je i u Sloveniji, gdje su u godinu dana proglašena samo 342 osobna bankrota.

I u ostalim zemljama taj konačni korak, osobni bankrot, izabire se kod relativno malog broja prezaduženih, jer tijekom procedure pokušavaju pronaći dodatna sredstva samo kako bi izbjegli bankrot. Nijedna banka neće dobrovoljno otpisati dugove. Recimo, u Belgiji i Francuskoj se prezaduženom može otpisati cijeli kredit ako se utvrdi da ga financijska institucija koja mu je taj kredit dala prije odobrenja nije provjerila na službenoj listi prezaduženih. Stoga je iznimno važno raditi na tome da se jačaju instituti odgovornog zaduživanja i odgovornog posuđivanja – kažu u HUB-u.

Prezaduženost građana nastaje na završetku ciklusa u kojem se kreditima dodatno potiče potrošnja. U borbi za zaradom, potrošnju su u dobrim vremenima forsirale i banke i tvrtke (a nakon krize i vlade), a činjenica da dio kredita neće biti u cjelosti otplaćen bio je rizik kojeg su bile svjesne i prihvaćale su ga.

Bankari su dosad građanima najradije odobrali hipotekarne kredite, a zahvaljujući tome što više od 90 posto Hrvata ima vlastitu nekretninu, uvjeravali su svoje bonitetne nadzornike kako su građani solventni, ali nisu likvidni. Svojedobno je čak 85 posto kredita bilo hipotekarno, dok se preostalih 15 posto odnosilo na one prema tekućim računima i ostale. Taj omjer promijenila je ekonomska kriza u korist nemajenskih kredita koji su, naravno, teže naplativi.

Nije lako procijeniti koliko ima ‘kandidata’ za osobni bankrot u Hrvatskoj, no statistike o ovrhama i nenaplativim kreditima govore da bi ih moglo biti jako mnogo. U posljednje četiri godine broj ovrha nad mirovinama gotovo se udvostručio, pa je tako lani u prosincu HZMO proveo ustegu dijela mirovinskih primanja za 44,5 tisuća umirovljenika. Fina je od banaka nedavno primila čak 635 tisuća ovršnih zahtjeva, a svaki deseti kredit nije naplativ. Većina ‘kandidata’ za osobni bankrot došla je u taj položaj zbog toga što je iznenadno ostala bez posla i bez prihoda za život.

Ljudi koji su se zadužili zbog promijenjenih okolnosti, bolesti, smrti u obitelji, gubitka zaposlenja i sl., došli su u situaciju da ne mogu više otplaćivati kredite. Ta se situacija može usporediti sa seljacima koje je ministar poljoprivrede poticao da dižu kredite, sagrade štale za tov i ugovore isporuku mesa prerađivačima, no najednom su prerađivači počeli odlaziti u stečaj, a samim su time povukli u bankrot poljoprivrednike koji više ne mogu otplaćivati kredite. Zbog toga, ali i činjenice da vjerovnici ponekad bezobzirno nastoje naplatiti svoja potraživanja, ishitreno se zakonom nastoji što bolje urediti odnose između vjerovnika i dužnika.

Prema ocjenama stručnjaka Hrvatska zapravo još nije civilizacijski zrela za zakonsko propisivanje osobnog bankrota svih kategorija fizičkih osoba. Pitanje je i gdje pronaći toliko financijskih skrbnika (ili stečajnih povjerenika za svakog građana u osobnom bankrotu).

Dio odvjetnika koji nema posla već trlja ruke očekujući svoj dio kolača kao potencijalni povjerenici za provođenje osobnih bankrota. A riječ je uglavnom o odvjetnicima koji nemaju posla (jer nemaju ni osobito dobre referencije). Budu li prevladavali takvi odvjetnici kao povjerenici za osobni bankrot, to će sigurno dovesti i institut osobnog bankrota do stanja viđenog pri stečajevima tvrtki u kojima se vjerovnici nisu mogli naplatiti, ali su se od novca stečajnih dužnika uređivale prostorije Visokog trgovačkog suda, a dobro su živjeli i povlašteni stečajni upravitelji i stečajni suci. Sigurno je, međutim, da će od osobnog bankrota najviše profitirati upravo povjerenici, dok se isto ne može reći za vjerovnike i dužnike.