ŽELJKO LOVRINČEVIĆ Vladin ekonomski vatrogasac

Samozatajnog znanstvenika kolege cijene, ali predbacuju mu što umjesto vizionarskih predlaže ad hoc rješenja. Prošlog je tjedna uzbarkao javnost podatkom o 25.000 zaposlenih viška u državnim poduzećima.

Kod novinara i rokova predaje tekstova postoji nepisano pravilo: kada ti netko hitno treba, zoveš analitičara koji se uvijek javi na telefon, kada imaš dovoljno vremena, zoveš onog tko doista zna znanje. Dakle, kada imaš vremena, zoveš, među ostalim, Željka Lovrinčevića. Samozatajni znanstvenik sa zagrebačkog Ekonomskog instituta javnosti je postao poznatiji kao neslužbeni savjetnik premijerke Kosor čija je zadaća 2009. godine bila spasiti proračun. No i tako samozatajan s vremena na vrijeme uspije uzburkati stvari.

Njegova je ‘zasluga’ krizni porez i viši PDV, zbog čega je navukao bijes običnog puka, ali i grupe ekonomista koja se protivila rezanju potrošnje, a sada traži ‘čišćenje’ zaposlenih u državnim poduzećima i daljnju privatizaciju, pa bi tako autoceste dao u koncesiju. Kao tipičan horoskopski rak Lovrinčević nema debelu kožu. A neprobojna je koža u njegovu poslu, prije svega onom savjetničkom na Markovu trgu, gdje politika precizno važe svaku ekonomsku misao, itekako poželjna. Možda je zato i odbio zasjesti u Šukerovu ministarsku fotelu. Nekadašnji kolega s Instituta, ekonomist Ante Babić, kaže kako bi se čudio da je odlučio drukčije: – To je kao da u utakmicu, u kojoj gubiš s 30 razlike, ulaziš u posljednjoj minuti, i to kao nositelj igre. To nema nikakvog smisla – slikovito objašnjava.

Sâm Lovrinčević kaže da ga ministarske pozicije i članske knjižice nikada nisu zanimale: – Imam posve drukčiji svjetonazor, na Vladi gledam kao na instituciju, a ne stranačku organizaciju. Jedine organizacije čiji sam formalno bio član jesu kinološki i felinološki savez – ironično kaže.

Stariji ekonomisti predbacuju mu kratkoročna, ad hoc rješenja, nedostatak vizije budućeg razvoja i to što od drveća ne vidi šumu. Lovrinčević, međutim, inzistira na hitnim, kratkoročnim potezima jer bez njih budućnosti neće ni biti.

• Najvažnije je održati povjerenje financijskih tržišta. Deficit proračuna ne smije se probiti ni za lipu, ni u kojem slučaju ne smiju se preuzeti obveze za buduću vladu i pošto-poto treba zadržati kreditni rejting jer će ga najesen ozbiljno preispitivati – poručuje Lovrinčević i dodaje da je jednako važno potaknuti investicije i privatizirati kompanije koje su zastale u razvoju, bilo u sklopu javno-privatnog partnerstva, koncesije ili potragom za strateškim partnerom.

Na upit bi li privatizirao sve, kao što to predlaže drugi premijerkin savjetnik Borislav Škrgro, kaže da ima smisla privatizirati kompanije koje i sada posluju tržišno kao što su Croatia osiguranje i HPB, možda i neke ‘non core’ dijelove velikih kompanija poput HEP-a ili HŽ-a.

• Jedino se tako može nabaviti svježi inozemni kapital, ovako se isti kapital samo premješta iz financijskih kuća na tržište kapitala. Uz to, državnim je kompanijama nužno kadrovsko restrukturiranje, ondje je 25 tisuća izmišljenih radnih mjesta i to treba brzo počistiti – savjetuje.

Ante Babić, koji za njega kaže da je jedan od pet najboljih makroekonomista u Hrvatskoj, s njim se uglavnom slaže, osim u jednoj stvari – Babić bi sve prepustio tržištu, a Lovrinčević još vjeruje u institucije i sposobnost upravljanja državom.

• Ja sam više tržišno orijentiran vjerojatno i zato što sam dvije godine bio u vrhu državne uprave i znam što se može, što ne. Željko još vjeruje u sustav iako znam da je razočaran. On je sličan meni, kada nešto ne ide, kada te netko zove, pa javno popljuje, onda odustaneš. Željko nije dao ostavku jer nikada nije službeno imenovan savjetnikom, u nezgodnom je položaju, ali na mojem se primjeru mogao uvjeriti da se ne može puno učiniti – kaže Babić.

Lovrinčević, međutim, inzistira da država mora naučiti upravljati svojom imovinom.

• Računam na to da hrvatska politika mora ozdraviti. Ako politika ne presiječe tu uvezanost politike i ekonomije i sve proda strancima, gubi polugu razmišljanja o strategiji, vlastitim resursima. Čime će se baviti ako time nije u stanju – pita se.

Ekonomist Gustave Santini slaže se s Lovrinčevićevom idejom da država zadrži strateške kompanije, što više misli da je on vrstan ekonomist, po-malo i vatrogasac koji je bio prisiljen gasiti požar. Kaže kako Lovrinčević dobro zna dijagnozu i pravo stanje ekonomije, no morao je ponuditi nekoliko iznudenih kratkoročnih rješenja.

• Njegova rješenja kratkoročno popravljaju krvnu sliku, on je morao spasiti što se spasiti dalo, uostalom, struku se nikada nije pitalo za dugoročnu viziju. S kratkoročnim dometima nekih poteza Željko je umanjio dramu, no pitanje je neće li to dugoročno načiniti nepopravljivu štetu. Zato je možda katkad bolje dopustiti da stvari izgore do kraja – smatra Santini.

Dubravka Jurlina Alibegović, kolegica s Ekonomskog instituta, nije ulazila u teoretske rasprave o tome što je od njegovih poteza dobro, što nije.

• Željko puno zna o više područja u ekonomiji i sposoban je od malog broja činjenica i podataka složiti cjelovitu priču te, ono što je najzanimljivije, impresionirati, uvjeriti i čak utjecati na promjenu stajališta i malo ‘tvrdih’ igrača. S lakoćom ovladava novim područjima i bez problema dolazi do novih spoznaja o kojima rado razgovara usput u prolasku hodnikom ili na nekoj slučajnoj kavi u čajnoj kuhinji Ekonomskog instituta. Možda je manje poznato da u Hrvatskoj ne bi bila razvijena metodologija i izgrađen sustav nacionalnih i regionalnih računa da nerazdvojni istraživački dvojac, Željko Lovrinčević i Davor Mikulić, nisu još davno zasukali rukave i uz pomoć institutskih suradnika i stručnjaka u Državnom zavodu za statistiku prionuli poslu – hvali ga Jurlina, ipak dodajući da njegova lakoća otvaranja novih područja istraživanja, sposobnost primjene u konkretnim situacijama i recepture iz rukava ne nailaze uvijek na pozitivno prihvaćanje okoline (uvjerena je da ga to ipak dira iako o tome nikada ne govori).

Mnogi ekonomisti starije generacije zamjeraju mu samo jedno – nedostatak strateškog razmišljanja. No vlasti trebaju i vatrogasci, a tu onda postoji drugi problem – Lovrinčević nije od onih koji će po stolu lupiti šakom nego znanjem. Vlast, nažalost, razumije samo jezik šake.