Novine za ambiciozne

Jeo je i pio s bankarom koji mu je uzeo EMI. Kad je prije tri godine preuzeo jednu od četiriju najvećih glazbenih kuća na svijetu, Guy Hands nije bio svjestan da je akviziciju debelo preplatio i da neće uspjeti izvući EMI iz golemih dugova jer dolaze loša vremena, posebno za glazbeno izdavaštvo. Kredit koji je tad uzeo od Citigroupa stajao ga je kompanije. Spor s Citigroupom izgubio je ove veljače.

Nekoć ponosni vlasnik glazbenih uradaka legendi poput Pink Floyd i Beatles a danas strvina spremna za lešinarsko čerećenje – možda je najkraći i najprecizniji opis četvrte najveće glazbene izdavačke kuće na svijetu, britanskog EMI-ja. Američka banka Citigroup, nakon trojednoga sudskog procesa iz kojeg je prošlog studenoga izašla kao pobjednica, uspjela je početkom veljače EMI istrgnuti iz ruku privatnog ulagača Guyja Handsa i odlučila početi licitiranje.

Nije da nema zainteresiranih, mnogi bi rado omastili brk onim mesnatijim komadima inače prilično izmučenog leša. Procijenjeno je da bi sočniji dijelovi mogli dosegnuti i dvije milijarde dolara, čime bi se upravo pokrio dug kompanije od 1,9 milijardi, a ostalo bi i za burek ogradnjelim šefovima Citija. Među zainteresiranim spominju se Warner Music, KKR, Apollo Group i Sony/ATV. Prvo dvoje, kažu znalci u svijetu glazbe, već neko vrijeme ionako kruže oko EMI-ja, sada vrlo povoljne lovine. Dug je, naime, bio osjetno veći od trenutačnog iznosa, ali je otpisom čak 65 posto vrijednosti sveden na sadašnju razinu. Od spomenute četvorke sva tri bolje plasirana konkurenta Universal Music, Sony i Warner već su počeli polako ložiti vatricu.

S Warnerom postoji neka tajna veza još od 2006., kad je EMI pokušao preuzeti Warner, a ovaj odgovorio protuponudom za EMI. Warner je onda u dogovoru s KKR-om ponovno pokušao tri godine poslije preuzeti EMI, a stručnjaci sada smatraju da najveće šanse za preuzimanje ima BMG. Ipak, lista igrača je podulja i pitanje je na koji će način banka pristupiti prodaji, odnosno hoće li prodati EMI kao cjelinu ili ga rastranširati na manje komade.

Put promjeni vlasnika otvoren je pobjedom Citigroupa, financijera preuzimanja 2007., u sporu s Handsom koji je tvrdio da ga je banka prevarila i natjerala da plati EMI previše. Banka je u vrijeme kupnje dala oko 2,5 milijarde funti zajmova za preuzimanje danas posve propale investicije Terra Firme, Handsove private equity kompanije. Ponudu od 4,2 milijarde funti Hands je dao na samom vrhuncu tržišta, tik prije svima poznatog pada u bezdan iz kojeg se i danas pokušava iskobiljati. Na kraju balade ispalio je da kapital Terre Firme ne vrijedi ništa i banka je otpisala veći dio zajma. Bez obzira na ne pretjerano obećavajuću situaciju, portfelj komercijalnih imena još je vrlo opsežan i uključuje Robbieja Williamsa, Coldplay, Kylie Mingoue, Lilly Allen i Katy Perry uz malu mogućnost opće ‘bežanije’ zbog dugoročnih ugovora kojima kompanija obvezuje svoje umjetnike.

Prodaja, čini se, nije uopće upitna, no nije sigurna metoda. Malose kome isplati uzeti kompletnu, dugom opterećenu kompaniju, pogotovo u industriji sa sve neizvjesnim budućnošću, pa je izgledno cijepkanje EMI-ja na manje, atraktivnije komade. Trenutačni šef Roger Faxon protivi se takvu scenariju i tvrdi da EMI ima budućnost samo ako se snimanje i objavljivanje glazbe snažnije povezuje, objašnjavajući to tezom da glaz.

Novi vlasnici, tko god oni bili, morat će se pozabaviti s još nekim problemima. Osim što je procijenjeno da će prodaja trajati oko godinu dana Impala, europska lobistička grupa za nezavisne glazbene kuće, najavila je kampanju protiv udrživanja EMI-ja s bilo kojim konkurentom. Prijetnja nije nimalo bezazlena jer organizacija nevinog imena iza sebe već ima trogodišnje odugovlačenje spajanja Sonyja s BMG-jem 2004. Namjera je spriječiti pretjerano koncentriranje glazbene industrije, za koje iz Impale tvrde da je dokazano loše. Predvidljivo, dodaju da bi bili voljni razmisliti o svom stajalištu budući li velike kuće olakšale pristup tržištu neovisnim, manjim igračima, odnosno njihovu članstvu.

Tu je i jedan zanimljiv osobni činitelj. Guy Hands, bankarskim blitzkriegom iz EMI-ja izbačeni vlasnik, bio je do toga nemilog događaja vrlo bliski prijatelj s Davidom Wormsleyjem, višim bankarom Citigroupa. Kao što je prošle godine pisao britanski Guardian, dvojac je jeo, pio, posjećivao opere i putovao zajedno. Wormsley je Handsa savjetovao o mogućim poslovima čak deset godina, a njihova je suradnja dosegla 34 milijarde funti investicija. Hands je trebao znati da s bankarima, pogotovo onima s nadimkom Crv (vjerojatno izvučenim iz dijela prezimena, ‘worm’, naime na engleskom znači ‘crv’, ali to nije nužno), nema bratimljenja. Sudski spor vrtio se upravo oko prijateljskog savjeta prema kojemu je, tvrdio je Hands, EMI zapravo preplaćen i to zbog fingiranja drugog interesenta za kupnju. Wormsley je, kaže Hands, tvrdio da je u igri za kupnju EMI-ja i američki Cerberus Capital. U njegovoj verziji alternativnog svemira da tako nije bilo ponudio bi daleko manji iznos i vjerojatno bio odbijen, čime bi uštedio sada izgubljene milijarde i živce. Porota se nije složila, prevladao je dojam ‘kajanja kupca’.

Poznavatelji opisuju Handsa kao vještog financijskog i dobrog analitičara, ali nevoljog slušati savjete i malo pretemperamentnog kad stvari ne idu onako kako je planirao. Nedavni prijatelj, pak, s indignacijom je odbio optužbe o varanju Handsa samo da bi firmi osigurao 90 milijuna funti honorara. Bez obzira na to tko je u pravu, priča još jednom potvrđuje onu o miješanju poslovnoga i privatnog. Nakon tri godine, EMI je definitivno preplaćen, sa ili bez loše Wormsleyjeve namjere. A valjda je bilo i vrijeme da se Hands negdje ozbiljno spotakne nakon uspješnih preprodaja svih kompanija koje je kupio od 1996. naovaomo, osim jedne, hotelskog lanca Le Méridien.

Više od 25 kompanija u više od deset godina, a samo jedna na kojoj nije zaradio! Vjerojatno ga ždere i činjenica da je kompaniju izgubio iako na operativnoj razini ona posluje dobro, problem su dugovanja i naglo promijenjena klima tijekom proteklih godina. Do ožujka prošle godine EMI je zabilježio 121 milijun funti prodajne dobiti, u usporedbi s gubitkom od 250 milijuna godinu prije. Prodaja je porasla pet posto prošle godine.

Naravno, tu je i drugi, trajniji problem ni u kakvoj vezi s financijskom krizom i recesijom. Bol svjetske industrije zabave zove se internet i protiv njega se neuspješno bore već niz godina, od kojih je svaka sljedeća gora od prošle jer donosi nove, brže, jeftinije i jednostavnije načine ilegalne razmjene glazbe, filmova i igrica. Koliko god se trudili, tužakali i razapinjali pojedine servise i korisnike, proizvođači masovne zabave nisu uspjeli zaustaviti naviku zbog koje gube milijune, vjerojatno dosad i milijarde. Svatko s internetskom vezom na svijetu bez većih problema i uz prošječno poznavanje interneta, odnosno P2P sustava razmjene datoteka između korisnika, može doći do praktički bilo kojeg sadržaja iz područja glazbe, filma, književnosti i računalnih igrica. Rapidni napredak tehnologije znači samo sve veću brzinu, pristupačnost i nižu cijenu, a igrači poput EMI-ja u potpunosti su isključeni iz bilo kakve zarade od ilegalne razmjene.

To je uglavnom i glavni razlog zašto se svako upuštanje u investicije u toj industriji automatski smatra hrabrim potezom. Uzimajući sve to u obzir, Hands je zapravo obavio i dobar posao u kratkom vremenu, no kad je jednom sklopio ugovor s davlom, nije se više mogao izvući. U trenutku preuzimanja platio je iznimno visoku cijenu, bez ikakve sumnje debelo previsoku, i zato bio prisiljen uzeti znatnu pomoć banke. To ga je na kraju stajalo njegove igračke.