Home / Tvrtke i tržišta / Protekcionizam

Protekcionizam

Domaće proizvođače vrlo suptilnim metodama štite sve razvijene zemlje, čak i regionalni susjedi koji su još daleko od pristupa EU. Jedino je hrvatski uvoznici lobi jači od proizvođačkog.

Kada je Europska unija Hrvatskoj svojedobno zabranila akciju ‘Kupujmo hrvatsko’ uz obrazloženje da nije dopustiva diskriminacija europskih proizvođača u korist domaćih, čini se da je taj HGK-ov marketinški projekt bio i posljednji ozbiljniji pokušaj favoriziranja domaće proizvodnje. Hrvatski kupci odlično su reagirali na apel, no s obzirom na to da je izostala sustavna politika koja bi hrvatski proizvod učinila konkurentnim i poslovne subjekte motivirala da u svom dvorištu pronalaze interesne partnere i tako se odupru uvozu, packe iz sjedišta EU uzalud smo dobili.

Naime, sva proizvodna i izvozna orijentirana poduzeća na domaćem se terenu bore s europskom konkurencijom koja k nama dolazi kroz širok otvorena vrata, a ona u izlasku na vanjska tržišta moraju preskakati mnoge zapreke postavljene upravo radi otežavanja ulaska inokonkurenciji.

Nije riječ o navim, preizravnim pravilima ili zakonima koji bi izazvali reakciju EU zbog protekcionizma, nego o suptilnim metodama protežiranja svojih. To nije novost, bilo je to svima poznato i prije nego što je svjetska ekonomska kriza potaknula vlade vodećih zemalja EU poput Njemačke i Francuske da čak skinu rukavice i potpuno otvoreno interveniraju u korist svojih strateških industrija, najprije autoindustrije i banaka, ali i drugih.

Geofoto grupa i softverska tvrtka IN2, koje posluju u Europi i regiji, često se, kažu, susreću s raznim sofisticiranim oblicima zaštite domaćih tvrtki. Najčešće je riječ o otežavanju nastupa stranim kompanijama postavljanjem mnogo uvjeta poput zahtjeva da sva dokumentacija, do posljednjeg certifikata, revizorskog izvješća i diplome, mora biti na domaćem jeziku ili pismu, primjerice u Makedoniji. Jedna od metoda jest i zahtjev da tvrtka koja želi posao mora imati registriranu tvrtku ili predstavništvo u toj zemlji (Kosovo i BiH). Među najsofisticiranjim je i najteže dokazivim metodama pak, prema iskustvu Zvonka Biljeckog, predsjednika Uprave Geofoto grupe, i Ante Mandića, predsjednika Uprave IN2, ocjena tehničke podobnosti.

Većina je zemalja u pravilnike o nabavi ugradila ocjenu tehničke podobnosti ponuđača, dokumentaciju na domaćem jeziku i pismu, zahtjev da menadžeri koji vode posao znaju jezik zemlje, registraciju tvrtke ili predstavništva u zemlji u kojoj se želi poslovati, nedovoljno precizne natječajne uvjete za ekonomski najpovoljnije ponude koje otvaraju prostor subjektivnosti komisija, precjenjivanje vrijednosti glavnih stručnjaka, zahtjev za testiranje standarda kvalitete, uvoznica nametnuta obveza plaćanja robe u 10-dnevnom roku, obveza uvođenja lokalnih tvrtki u natječajni posao, te da svi radovi moraju biti izvršeni u državi kupcu.

Sustav koji preferira ekonomski najpovoljniju ponudu ocjenjuje se najbolja metoda, stručnjaci i drugi tehnički uvjeti, a zatim najpovoljnija cijena. Međutim, to najčešće nije detaljno specifičirano, zato se ne zna koliko bodova što donosi. Najčešće se najviše boduje procjena glavnog stručnjaka, pa ostaje mnogo prostora za subjektivne procjene – kaže Biljecki, dodajući kako se našao u situaciji da je u procjeni projekta za BiH i Crnu Goru koji je financirala Unija, zbog čega je i povjerenstvo bilo njezino, Geofotov projekt dobio najvišu ocjenu, a kad je predstavljen u Velikoj Britaniji, i to pred gotovo istom komisijom, bio je eliminiran bez objašnjenja.

Još je jedna lukava metoda, naizgled čak opravdana, da se ponuđačima uvjetuje da dokažu kako su sličan projekt istog opsega već proveli u toj zemlji. To, naravno, isključuje većinu potencijalnih inozemnih izvođača, posebice novih na tržištu. S time se Geofoto susreo u Njemačkoj.

Čak je i Turska pronašla način da na tron stavi svog proizvođača, a uvoznika optereći obvezom da isporučenu robu plaću u roku od 10 dana. Naravno, budući da njihovi proizvođači u međusobnom platnom prometu imaju dulji rok plaćanja, u boljem su položaju od uvoznika. Lako je shvatiti da bi u tako nelikvidnoj zemlji uvoz zbog takve mjere bio potpuno neatraktivan – kaže Vladimir Ferdelji, predsjednik Uprave Elektrokontakta, dodajući da je zahtjev da svaki proizvod mora proći ispitivanje kvalitete zemlje u koju ulazi također vrlo raširena i efikasna metoda.

Naime, njome se lako istiskuju manje tvrtke koje ne mogu plaćati od tri do pet tisuća eura po testiranju i rezultate zatim čekati i do pola godine. Ferdelji se jasno zalaže da i Hrvatska postavi svoje standarde kvalitete, a ne da se automatski prihvaćaju tuđi, europski i američki.

‘Svi radovi u Italiji’ – Gdje je i tko je uspio pročitati natječaj za francuske vagone? – pita Ivan Tolić, predsjednik Uprave TŽV-a Gredelj, i tuđači kako Španjolci sve poslove povezane sa željezničkom industrijom dodjeljuju svojoj tvrtki Talgu ili konzorciju Talgo-Siemensu, Talgo-Bombardieru, a da direktnom pogodbom od svojih naoružaju i Austrijanci, Nijemci… TŽV Gredelj u Italiji se nakon nekoliko natječaja koje je dobio susreo s promjenom natječajnih uvjeta, navodno prema standardima EU, no već je natječajna dokumentacija pokazala što se ondje skriva. Počelo se zahtijevati da se svi radovi moraju izvršiti na području Italije ili, ako želite isporučiti gotov proizvod, primjerice niskopodni vlak, za konzorcijalnog partnera morate uzeti talijansku tvrtku.

To su samo neki primjeri koji pokazuju kako svatko svoga konja hvali, samo Hrvatska, čini se, ne. Mentalitet servilnosti, neznanje i korupcija, tvrde u tvrtkama, doveli su tržišnu utakmicu u Hrvatskoj, barem u nekim segmentima, do toga da je domaćima čak teže ispuniti uvjete od vanjske konkurencije.

Tvrtka IN2, s nemalo se gorčine prisjeća Ante Mandić, prije nekoliko se godina na velikom natječaju za projekt ponuđene vrijednosti od tri milijuna eura susrela sa zahtjevom da ponuđač u posljednje tri godine mora imati prihod od 15 milijuna eura, što je iz igre odmah izbacilo 95 posto domaće softverske industrije. Zatim, jaka im domaća financijska industrija nije dopustila da budu glavni ugovaratelj (engl. prime contractor) ni konzorcijalni partner s ponuđačem stranog rješenja iako je IN2 velika tvrtka bogate predmetne ekspertize, što joj priznaju i strani partneri.

Tako smo se našli u inferiornom položaju kod stranog partnera jer je ispalio da smanjujemo njege izgleda za posao, što je on iskoristio i snizio nam cijenu. Na kraju smo odradili velik dio posla, ali takvo nas je stajalište domaćeg investitora stajalo barem 200.000 eura – kaže Mandić, dodajući i da su nedavno od domaće institucije zadužene za provođenje projektata koje financira EU diskvalificirani zbog banalnoga formalnog propusta, pri čemu nije zatraženo dodatno objašnjenje.

Slovenija to ne bi propustila, tvrdi Želimir Bodiroga, direktor građevinske tvrtke BBR Adrije. Slovenci se u ministarstvima graditeljstva ili industrije dogovaraju o zajedničkim nastupima. Ako je riječ o tvrtkama s bonitetom, sve se čini da se isprave banalni formalnopravni propusti. Srbi pak poništavaju natječaje ako u posao nije uključena neka njihova tvrtka, a kod nas nam, osim što nismo zaštićeni od konkurencije, natječaje pred nosom odnose domaće tvrtke u blokadi računa – kaže Bodiroga, ogrožen što se u Hrvatskoj još ne pokušava pomoći zdravim tvrtkama da opstanu, nego se s jedne strane olako pogoduje strancima, a s druge kvazisocijalnom politikom produljuje agonija prezaduženih tvrtki koje zatim dampingom cijena postaju nelojalna konkurencija.

Često cjenovnu nekonkurentnost hrvatskih proizvoda i usluga naši sugovornici često smatraju dijelom istog paketa problema, odnosno strateške neopredijeljenosti za razvoj i poticanje vlastitog proizvođača i izvoznika. Cjenovna konkurentnost lako bi se, kažu, poboljšala drukčijom makroekonomskom politikom od dosadašnje, koja već 15-ak godina podilazi uvoznicima.

Dok se Hrvatska jasno ne opredijeli za razvoj domaće proizvodnje i prestane favorizirati uvozni lobi, nijedan sugovornik ne vidi izlaz iz tako katastrofalne situacije. Za poticanje zdravog protekcionizma mora se duboko zahvatiti u zakone, makroekonomiku i monetarnu politiku te korupciju koju osim osobne koristi često potiču mentalitet uslužnosti, neznanje te razmišljanje da će odabirom stranca možda biti teže optuženi za nju.