Vrećice

Dok se ekonomsko stanje ne poboljša, vladat će trend uporabe polietilenskih vrećica jer su četiri puta jeftinije od biorazgradivih.

Tehnički i gospodarski ciljevi uvijek su u funkciji društvenih, misli profesor Igor Čatić iz Društva za plastiku i gumu. Njih pak, kaže, određuju i na temelju savjeta stručnjaka donose političari. Tako je i u slučaju plastičnih, preciznije polietilenskih, vrećica. Uporište u svojim razmišljanjima pronalazi u objašnjenju novinara Georhe Monbiota koji je u Guardianu 8. travnja 2009. objasnio nepotrebnu hajku protiv polietilenskih vrećica: ‘Manipuliranje plastičnim vrećicama jednostavno je za vlade, trgovce i kupce. Naplaćuju li vrećice, trgovci će dopunski zaraditi, a kupci će osjećati da su ekološki osvježeni i da pridonose očuvanju našeg planeta. Vrijeme je za promjenu razmišljanja: plastične vrećice, srećom, nisu pokora planeta, njihovo je najveće zlo što odvlače našu pozornost od važnijih stvari.’

• Je li u pravu? Jest! – naglašava Čatić.

To dokazuju i podaci predsjednika zagrebačkog ogranka HSS-a Darka Vuletića, ujedno predsjednika Uprave Hrvatskih šuma. On je nedavno izjavio da su u Zagrebu tijekom 2010. potrošena 58,2 milijuna polietilenskih vrećica, odnosno 60-ak po stanovniku. Prema tomu svaki je Zagrečanin potrošio 300-tinjak grama polietilena za vrećice. Svaki je pak stanovnik Hrvatske u 2009. potrošio otprilike 72 kilograma plastike. Čatić naglašava da se polietilenske vrećice proizvode od nafte i prirodnog plina, proizvodnja papirnatih vrećica rezultira pak proizvodnjom nitrata i fosfata, a i proizvodnja pamuka ekološki je vrlo dvojben. Uzgaja se, naime, na tri posto raspoloživih svjetskih poljoprivrednih površina, troši goleme količine vode i 25 posto svih pesticida u poljoprivredi. Zato je, prema njegovu mišljenju, najbolje rješenje kupnja polietilenske vrećice koja se više puta upotrijebi i na kraju završi kao vrećica za smeće.

• I jednokratna plastična vrećica bolja je od jednokratne papirnate i biorazgradive – zaključuje Čatić.

Američka je kompanija na trgovačke police plasirala čips ‘odjeven’ u vrećicu koja se nakon nekoliko tjedana sama razgradi, no zbog njezina prejakog šuškanja, odnosno zvuka koji je premašivao 90 decibela, odnosno po jačini se izjednačio s kosilicom za travu, prodaja čipsa smanjila se za 11 posto, zbog čega bioambalaža nije dočekala 2011. Međutim, isti je pothvat, navodno, pozitivno odjeknuo među kanadskim potrošačima kojima su iz američke tvrtke poručili da će im na zahtjev poslati čepiće za uši.

Taj detalj iz ambalažne industrije može poslužiti kao ilustracija mogućih ishoda domaćih rasprava na relaciji pobornici plastičnih vrećica – zagozornici ‘alternativnih’ vrećica koji, vadeći buzovane od, naravno, prirodnom materijala, gotovo poručuju: ‘Tako vam ekobog pomagao!’ Plastične, papirne, biorazgradive ili platnene, pitanje je sad. Neki, naime, tvrde da je budućnost obojena samo jednom bojom – zelenom. Očekuje nas stoga ili mnogo buke i šuškanja nizašto ili pak najavljeni zaokret prema prihvaćanju vrećica ukrašenih prefiksom ‘eko’.

• Otkako je susjedna Italija zabranila plastične vrećice, dobio sam mnogo upita. Rekao bih da se uzburkala cijela Europa. Vjerujem da će plastične vrećice uskoro biti izgurane s tržišta – smatra Miroslav Vozdecki, direktor S.T.U.P.-a, tvrtke koja izrađuje platnene vrećice.

Međutim, Davor Ujlaki, zamjenik direktora u Muraplastu, tvrtki koja prerađuje plastičnu masu, smatra da trend suprotan uporabi ‘konvencionalnih’ vrećica uvijek nastupi nakon najave njihove zabrane ili slične akcije, ali spasne u nekoliko mjeseci. Prema njegovu mišljenju, potpun prelazak na biorazgradive vrećice nije moguć jer su količine biorazgradiva materijala ograničene.

• U tom bi se slučaju u Hrvatskoj vjerojatno poremetio sustav gospodarenja otpadom, ali i povećala potražnja za papirnatim vrećicama, za što u Hrvatskoj nema kapaciteta – objašnjava Ujlaki i dodaje da bi to rezultiralo većim uvozom i investiranjem u proizvodnju papirnatih vrećica, a osim dodatnih ekoloških problema cijenu bi ponovno platio krajnji potrošač.

Kad je riječ o papirnatim vrećicama, objašnjava i vlasnik Plastike Radman Marko Radman, problem je papir kao sirovina dobivena sječom šuma, voda i nafta kao energenti te ljeplje koje se tijekom razgradnje ispušta u zemlju. Zanimljiv pak podatak iznosi i Damjan Kuharić, voditelj projekata u Preferu, tvrtki koja proizvodi sve vrste vrećica. Kaže da na hrvatskom tržištu na jednu papirnatu vrećicu otpada osamstio plastičnih. Iako bilježe porast prodaje papirnatih od 30 posto u prošloj godini u odnosu na 2009., ističe da trendovi govore u korist plastičnih vrećica.

Prije svega, njihova je velika prednost i vrlo pristupačna cijena. Cijena treger-vrećice (one koja je u trgovinama najčešće besplatna) od 15 je do 30 lipa. Upravo je ona razlog koji vlasnik Replastike Kruno Horvatić smatra osnovnim za manjak interesa za biorazgradive vrećice, čak četiri puta skuplje od običnih plastičnih zbog organskih sastojaka poput kukuruza, rajčice i krumpira. Ne mogu se izrađivati u tanjoj varijanti i trgovcima se ne bi isplatilo dijeliti ih besplatno, a polietilenske vrećice visoke gustoće najjeftinija su reklama. Jer, budimo realni, ipak živimo u društvu u kojem je cijena proizvoda najvažnije mjerilo. Vozdecki kaže da su platnene vrećice ljudi masovno podupirali prije nekoliko godina, kad su ih besplatno podijelili na tisuće, no čim su ih počeli prodavati za pet kuna, jasno se pokazalo da ekološka načela padaju u vodu. U Hrvatskoj je vrećica luksuz, smatra Vlatka Malec. Direktorica Akte, tvrtke koja proizvodi polietilenske i papirnate vrećice, upozorava na to da će se u Hrvatskoj, dok se jače ne razviju privreda i kultura stanovništva te poboljša ekonomsko stanje, moći ‘utopiti’ sav polietilen ovog svijeta, stoga se zasigurno mora raditi na povećanju ekološke svijesti društva. Ono uza sve prednosti i nedostatke mora imati na umu da plastične vrećice također mogu biti biorazgradive. Naravno, uz ponešto višu cijenu. Ujlaki objašnjava da se u njihovoj proizvodnji može rabiti aditiv koji uništava kemijske veze uz prisutnost kisika (što cijenu povećava za 10 posto) ili biorazgradivi materijali koji se razgrađuju u vodi (što za pet puta povećava cijenu vrećice). I, kao što kaže, aditiv i biorazgradiv materijal napravljeni su i prilagođeni, tako da nema razlike u preradi i nema dodatne investicije prijeđe li se na biorazgradive vrećice.

Dok se mnogo rasprava vodi o tome koje su vrećice ekološke i u kojem se smjeru razvijaju trendovi, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva izradilo je nov prijedlog Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu, pri čemu se razmatra i mogućnost zabrane plastičnih vrećica. Opcija je ili uvođenje visokih pristojba kojima bi se smanjila upotreba plastičnih vrećica ili potpuna zabrana. No, kažu, taj bi potez imao smisla jedino nađe li se kvalitetna alternativa.

• Zabranu uporabe plastičnih vrećica ne odobravam jer se one mogu primjereno reciklirati. Razvijene zemlje EU nisu uvele zabranu, nego ih su stavno prikupljaju i odlazu – misli Gordana Pešnec Pavlović, poslovna tajnica Udruženja za plastiku i gumu u Hrvatskoj gospodarskoj komori. S njom se slaže Marijan Galović, voditelj Programa gospodarenja otpadom udruge Zelene akcije, koji smatra da je sustav oporezivanja mnogo bolji od apsolutne zabrane. Ističe da se ne može smatrati rješenjem današnji sustav u kojem je porez na vrećice samo 1.500 kuna po toni, odnosno mnogo manje od jedne lipa po komadu. Stajalište je Zelene akcije da je najbolja vrećica ona koja se višekratno upotrebljava. Danas se vrećice jedino mogu baciti u smeće jer se plastični materijali organizirano skupljaju na manje od jedan posto hrvatskog teritorija.

• Vrećice ni najmanje ne onečišćuju okoliš ako se pravilno odlazu, za što bi trebao biti zadužen dobro razvijen sustav prikupljanja otpada – istog je mišljenja predsjednik Uprave Welpast grupe Franjo Širić koji smatra da budućnost vrećica proizvedenih od polietilenskih materijala zato nije dvojben.

Ista stvar mogla bi se zaključiti i u slučaju platnenih vrećica, za koje se uočava povećanje interesa. Međutim, kaže vlasnik obra Webart Daniel Kasanić, njihova uporaba još nije masovna, što mogu potaknuti veliki trgovački divovi koje će slijediti svi drugi. Istodobno u Konzumu najavljuju skorašnje povećanje asortimana uvođenjem drugih vrsta biorazgradivih vrećica i pamačnih te jutenih za trajnu uporabu. Ništa manje ekološke svijesti ne nedostaje ni Sparu koji je prije nekoliko godina uveo biorazgradive i kompostirajuće vrećice od kukuružnog škroba, Billi koja nudi vrećice od razgradiva polipropilenskog vlakna, Mercatoru koji kupce povremeno obraduje besplatnim platnenim vrećicama ili McDonald’su koji se koristi papirnatim vrećicama od čak 40 posto reciklanog papira. Prepoznate su kao i kanal za oglašavanje. Mnoge od njih privlače pozornost svojim tajnovitim sloganima poput one izdavačke kuće Znanje: ‘Ova vrećica zna što ima unutra i neće nikome reći.’ Nije dvojbeno da će svaka vrsta vrećice pronaći svog korisnika, no teško da će proizvođači i potrošači uskoro samo tako početi šuškati isključivo ekovrećicama. Možda se rješenje krije u Horvatičekovoj izjavi: ‘Budućnost je u edukaciji ljudi i reciklanju jer vrećica je energija, bogohulno ju je baciti u prirodu.’ U tom bi slučaju budućnost vrećica (koje su u Južnoj Africi čak dobile naziv ‘nacionalni cvijet’ jer ih se toliko često moglo vidjeti kako se vijore na vjetru) zaista bila obojena zelenom. U duhu usporedbe s početka priče, ako već ne stavimo čepiću u uši, svakako nam je stavljen – buba u uho.