Home / Financije / Do strateškog partnera u tri koraka

Do strateškog partnera u tri koraka

Zbog težeg dobivanja kredita, jer banke više nisu spremne na veliku zaduženost, mnogi vlasnici tvrtki provode dokapitalizaciju. Međutim, pronalaženje partnera složen je posao s mnogo zamki koje treba znati izbjeći. Bolje mi je dokapitalizirati se nego plaćati kamate banci – često razmišljaju poduzetnici aludirajući pritom na skupe kredite i jeftin, čak i besplatan, dionički kapital. Uporište za takvo razmišljanje pronalaze u računu dobiti i gubitka jer ne vide trošak (kamate na kreditu), no zapravo razmišljaju potpuno pogrešno. Dionički je kapital, naime, najskuplji izvor financiranja jer se vlasnici izlažu većem riziku od kreditora i stoga traže veći prinos od njih.

  • Taj prinos ne dolazi u eksplicitnom obliku kao trošak kamata i ne pojavljuje se u računu dobiti i gubitka, ali dolazi u obliku smanjenja udjela u vlasništvu – objašnjava Andrej Grubišić, osnivač i partner u tvrtki Grubišić & partneri. Rizik je svakako veći, no razmišljanje da je dokapitalizacija jeftiniji način dolaska do svježeg novca zapravo uopće ne začuđuje. Ono je proizašlo iz pritiska na smanjenje kreditne zaduženosti tvrtki jer banke više nisu spremne na veliku zaduženost, stoga od vlasnika tvrtki traže jačanje kapitalne osnove.

Ivica Krešić, direktor u Odjelu za financijsko savjetovanje u Deloitteu, kaže da upravo zbog toga dokapitalizacija postaje potreba koja se može, gledano izvana, činiti kao moda. Dva scenarija – Naravno, drugi način jačanja kapitalne osnove tvrtki jest prodaja dijela nestrateskog poslovanja ili nekretnina koje su višak te otplata dijela kredita tim novcem – ističe Krešić i dodaje da se takvi procesi događaju u svim sektorima koji su se prije izbijanja krize pretežno oslanjali na kre-štito financiranje, poput građevinskog.

No tržište nekretnina nelikvidno je, zbog čega je prodajom teško doći do potrebne količine novca, stoga se, bilo da je riječ o modi, potrebi ili rješenju koje se jednostavno nameće nakon što se iscrpe druge mogućnosti financiranja, čini da vrijeme kredita prolazi, a dokapitalizacije dolazi. Koji god razlozi dokapitalizacije bili (prilika za investiranje u profitabilne projekte, promjena strukture vlasništva ili problem s novčanim tokom), vlasnici tvrtke moraju vrlo dobro znati koje korake moraju napraviti.

Primjerice, ključno je pitanje za vlasnike koji pokreću dokapitalizaciju motiviranu nedostatkom kapitala hoće li vrijednost manjeg udjela u vlasništvu s vremenom biti veća nego što bi bila vrijednost sadašnjih udjela. – S ekonomskog je stajališta bolje biti vlasnik manjeg komada velike torte nego u cijelosti posjedovati malu tortu – naglašava Grubišić i dodaje da je zato prvi korak valuacije tvrtke u dva različita scenarija. Prvi je, nastavlja, postojeća vrijednost, odnosno vrijednost bez dokapitalizacije, a drugi je vrijednost pod pretpostavkom da tvrtka provede dokapitalizaciju i iskoristi novac za financiranje rasta ako se to može.

Nakon odluke o provođenju dokapitalizacije treba odrediti prikladnu vrstu investitora. Ante Patrik, voditelj investicijskog bankarstva u InterCapitalu, ističe da se s obzirom na situaciju na tržištu kapitala i negativan sentiment u posljednjih nekoliko godina najviše traži dokapitalizacija koju će provesti financijski i strateški partneri.

Strateški investitori u pravilu su tvrtke iz iste, slične ili komplementarne industrije i uz novac za dokapitalizaciju mogu donijeti prostor za postizanje sinergijskih efekata prijenosom znanja i iskustva, jačanje menadžmenta, redukciju nabavnih troškova ili otvaranje novih prodajnih kanala. – Izgledno je da će strateški investitor zahtijevati aktivnu ulogu u upravljanju tvrtkom nakon dokapitalizacije, odnosno mjesto u menadžmentu uz primjerenu zastupljenost u nadzornom tijelu – kaže Grubišić.

Financijski su investitori u pravilu institucionalni investitori poput fondova rizičnog kapitala ili ‘private equity’ fondova s definiranom strategijom ulaganja u smislu sektora ili industrija na koju su fokusirani, minimalnog vlasničkog udjela koji žele dobiti te upravljačkih i kontrolnih prava kojima žele raspolagati. Oni, ističe Grubišić, ne namjeravaju zauvijek ostati u vlasničkoj strukturi i jedan je od elemenata koji procjenjuju u razmatranju ulaska u vlasničku strukturu mogućnost izlaska iz nje prodajom svog udjela u najčešće tri do sedam godina.

Za razliku od strateških investitora, nastavlja, financijski u pravilu neće aktivno sudjelovati u operativnom upravljanju tvrtkom, nego će uz novac donijeti potrebno financijsko znanje, mrežu poslovnih kontakata te aktivno nadzirati rad tvrtke i sudjelovati u donošenju važnih strateških odluka. Strateški i financijski investitori imaju istu motivaciju – ostvariti prihvatljivu stopu prinosa na svoje ulaganje.