David i Golijat

Dok Hrvatska panično razglaba o rastu cijena hrane i posljedicama za debljinu lisnica birača, važnim se problemima vladajući ne bave. Podacima o izvozu pohvalit će se prigodno, onda kad treba pokazati kakve-takve rezultate nesuvišnih ideja o izlasku iz recesije. Da, točno je, izvoz raste brže od uvoza. No brojka bez konteksta malo znači. A kontekst pokazuje da se uvoz oporavlja slabije od izvoza samo zato što se nije oporavila domaća potražnja. U strahu od gubitka radnog mjesta Hrvati još prebiru svaku kunu.

Srećom, sve su druge zemlje izašle iz recesije, inozemna potražnja raste, pa ona malobrojna poduzeća koja su preko granice uspješna poboljšavaju statistiku vanjskotrgovinske bilance. No kad se oporavi domaća potrošnja, to će značiti samo jedno – ponovni uspon uvoza. Koliko god pokušavali, domaće tržište poduzetnici ne uspijevaju osvojiti. No koliko je važno biti pobjednik na domaćem pa tek onda na stranom tržištu, najbolje je opisao splitski poduzetnik: – Kad stranac doputuje u Hrvatsku da kupi hrvatski pištolj, on će već na aerodromu proveriti nosi li naša policija domaći pištolj. Nosi li uvozni, okrenut će se i otići – uvjerava. Isti taj poduzetnik koji u javnosti nije želio imenom kaže kako je odustao od pokušaja da inovativnim proizvodom za industriju izgura jeftinu kinesku robu. Nelojalna konkurencija, uvozni lobiji, korupcija… zapreka je za plasman njegova proizvoda kod kuće previše. Kaže kako mu je bilo mnogo lakše probiti se na tržišta čak 12 zemalja nego uvjeriti domaću industriju da kupuje njegove alate. Drugi poduzetnik (i on je želio ostati anonim), mali slavonski drvni prerađivač, objašnjava zašto se proizvodi naše drvine i namještajne industrije ne uspijevaju probiti među domaće kupce. – Velike tvrtke uglavnom nemaju svoju maloprodaju. Kad i dobiju narudžbu od domaćeg trgovca, on im nudi plaćanje dulje od 180 dana, traži velik rabat, i do 40 posto, pa je proizvod na kraju skup. Male tvrtke radije izvoze jer strani kupac odmah plaća, voljan je kupiti i male serije, rabat je malen – objašnjava nam.

Ima odgovor i na upit zašto nema domaćeg namještaja u hrvatskim hotelima. Kaže dakako se većina malih hotelijera kad obnavlja interijer za to mora zadužiti. Banka za to traži projekt, izrađuje mu ga konzultantska tvrtka koju mu sama odredi, zato projektant, logično, navede namještaj tvrtki iz zemlje vlasnika banke.

Banka izravno plaća dobavljaču u inozemstvo, naravno, bez PDV-a, jer ne želi financirati iznos uvozne carine i poreza. Ako veliki hotel kupuje opremu, on je ionako u stranom vlasništvu i kupuje namještaj iz svoje zemlje. Zašto je u sve dvorane sagrađene za Svjetsko prvenstvo u rukometu ugrađen strani parket? Zbog banaka – ogorčen je. Goran Fabris, direktor Nabave Valamar hotela i ljetovališta, kaže pak kako s domaćom drvenom industrijom uglavnom imaju dobra iskustva. Ona se često pokazuje cjenovno povoljnijom od inozemnih ponuđača, no to ne može ustvrditi za proizvođače ostale opreme. Priznaje da u turizmu najlošije prolazi poljoprivreda, na što je Marijan Pavliša, predsjednik Saveza poljoprivrednih Udruga krapinsko-zagorske županije, posebno ogorčen.

Turistička i poljoprivredna sezone ne poklapaju se: dok je dolina Neretve puna lubenica, sezona je već duboko u drugoj polovini, a kad stignu mandarine, turisti već pomalo odlaze. U nedostatku domaćeg sezonskog voća ono se najčešće uvozi iz Španjolske i Grčke.

Gotovo cijelu predsezono banane, ananas, rajčice i drugo voće i povrće uvozi se jer tih proizvoda tada kod nas nema. Nema ni dovoljno plastenika, ni strategije u poljoprivredi, ni dovoljno poduzetnosti poljoprivrednika, pa se cijela turistička predsezone opskrbljuje uvozom.

Mali poljoprivrednici koji bi svojim cijenama mogli biti konkurentni ovise o nakupcima i veletrgovcima koji dodatnim maržama smanjuju njihovu konkurentnost – direktno je povezivanje s dobavljačima gotovo nemoguće zbog nepostojanja jeftinog a efikasnog distribucijskog lanca.