Ditirati sadržaj, rabe se najprljavije i najprozirnije metode poput konstruiranog silovanja jer žrtva silovanja ne organizira zabavu u čast svog silovatelja dan poslije. Drugi krak napada bili su kontinuirani hakerski udari na stranicu nakon objave dokumenata, no to je samo usporilo distribuciju podataka. Treća strategija bilo je gonorjenje Wikileaksa bespućima interneta, odnosno pritisak na vlasnike servera, primjerice Amazon, da mu uskrate uslugu. Četvrto je bio udar na financije i zamrzavanje sredstava. Cijelo to vrijeme Wikileaks nije kršio nijedan zakon, u pitanju je mogla biti samo moralno-etička odgovornost.
Sljedeća lekcija proizašla iz posljednjeg provaljivanja povjerljivih dokumenata iz računala američke administracije odnosi se na suvremenu tehnologiju i komunikacijsko doba, još jednu obožavanu kategoriju Zapada. Globalizacija je odavno prerasla svoje kreatore i prvotnu namjenu postavši organizam za sebe. Kad se sadržaj nađe na internetu, nemoguće je zaustaviti njegovo širenje, što ima loših strana, ali u takvim slučajevima i dobrih. Internet je tako postao alternativa tradicionalnim medijima, uglavnom uništenima cenzurom što oglasića, što političke elite. Prostor za objavljivanje ‘problematičnih’ materijala posljednjih je godina izražito sužen i sveden često na manje važne teme. Marketinška i PR industrija razvile su niz metoda suptilnih i manje suptilnih pritiska, a situacija nije pomogla ni rastuća nevoljnost čitateljstva da primjereno plati medijski sadržaj.
Mnogo je rasprava u međuvremenu pokrenuto o Wikileaksovoj važnosti za budućnost novinarstva i tome je li ono što Assange radi uopće novinarstvo. Ako je kriterij samo nabavljanje ekskluzivnih informacija, onda jest, no stvar nije tako jednostavna. Razlika je u tome što profesionalni novinari ekskluzivnu informaciju istražuju, obrade, provjeru iz više izvora i prikažu javnosti u širem kontekstu s punom odgovornošću. Wikileaks je zamišljen kao posrednik između raznih dubokih grla, ljudi s pristupom povjerljivim informacijama i voljom da ih prosljede, i javnosti te u skladu s time objavljuje sirov, nefiltriran materijal bez relevantne obrade ili konteksta. Uz to nije sasvim odlučio što želi biti. U početku je neke informacije prosljedio ‘mainstream’ medijima, onda ih sâm sve objavio, a zatim se, nakon početka pravne hajke, počeo znatno jasnije izjašnjavati kao novinska agencija, vjerojatno u želji da na eventualnom suđenju u Americi lakše progura tezu o slobodi govora. Izvorni je koncept, ne treba se zavaravati, isti – istraživačko novinarstvo. Baš kao i ono što je Assange napravio, istraživačko novinarstvo polazi, prije svega, od dobre volje pojedinaca s pristupom povjerljivim informacijama; malo je ekskluzivnih priča isključiv proizvod novinara.
Prikupljanje drugih relevantnih informacija i formiranje cjelokupne priče s tezom, informacijom, potvrdom i zaključkom razlikuje novinara od građana-novinara, izraza koji bi najbolje opisao ono što Assange radi. On je i dalje tehnički posrednik. Stvaranje priče s glavom i repom, jasnim kontekstom i potrebnim filtriranjem nevažnih informacija važni su i nezabilazni procesi u kvalitetnom informiranju javnosti. Gomila sirovih podataka na kraju će više koristiti raznim obavještajnim službama i akademskoj zajednici nego što će informirati javnost zatrpanu komadima bez cje-line.
Većina diplomatskih depeša neugodna je za autore, ali ne otkriva nešto novo. Internet ima budućnost kao alternativan i teško zaustavljiv kanal distribucije informacija, no bez profesionalizma koji bi pratio tu distribuciju pseudonovinarski entiteti poput Wikileaksa ostaju više izvor, manje izdavač. Nije zgorega podsjetiti ni na to da se novinarstvo ne sastoji samo od objavljivanja senzacije. To nije povremen posao kojim se bavi samo kad nešto zgodno naleti, informacije, analize i mišljenja moraju se dostavljati svaki dan. Entiteti poput Wikileaksa i građana-novinara samo su dopuna, nikako zamjena za novinarstvo.
Iako u Hrvatskoj nema prave robne burze kao što je Londonska burza metala, možemo reći da ima svoje vrste inačica. Jedna je od najvećih Zelena tržnica u Zagrebu. Za Robno tržište, koje je počelo raditi u listopadu prošle godine i na kojem će poljoprivredni proizvođači moći ponuditi svoj proizvod cijelom hrvatskom tržištu, ali i šire, njegov osnivač Andrej Jeličić kaže da su trenutačno u sustavu trgovanja žitarice i uljarice, stoka, stočna hrana, mineralna gnojiva, brašno, ulja, krumpir i vino te da zasad radi kao veleprodaja u tranzitu, a ne kao prava burza. Nadalje, tu je i HGK-ov servis Burza robe i usluga kojim se potiče poslovna suradnja među hrvatskim tvrtkama, povezuju domaći i strani partneri te olakšava promocija i uspostavljanje kontakata među tvrtkama na domaćem i stranom tržištu, što pridonosi stvaranju uvjeta za povećanje robne i drugih vrsta razmjena u Hrvatskoj i svijetu. Tu je još i riblja burza, odnosno Veletržnica Rijeka, na kojoj je trgovanje predviđeno po uzoru na burze ribe u Italiji. Riječ je, zapravo, o veletržnici koja je neko vrijeme funkcionirala kao burza, objašnjava direktorica Dolores Margan Kastrupeli, no zbog pomanjkanja ribe kupci su se osipali, pa se prešlo na telefonsku prodaju zainteresiranim. Zanimljiv je pak jedinstveni projekt virtualne tržnice, ideje proizvođača jabuka iz Osijeka Stjepana Dumančića. Nedostatak mogućnosti plasmana voća i povrća po prihvatljivoj cijeni i nesređeno tržište voća i povrća nagnuli su ga na pokretanje online platforme pod nazivom Burza voća i povrća. Neku od kupaca na Burzi i AgroFructus, Kaufland, Mercator, Getro, Biljemer-kant i Bosco. Proizvođačima treba velika količina da bi im se isplatilo ići na strane burze, a mi radimo i s manjim proizvođačima tako da ih spajamo s manjim i lokalnim trgovinama, ističe Dumančić i dodaje da nije u svačijem interesu otvorenje robne burze koja bi mogla srediti tržište. Nesređeno tržište, zaključuje, najviše odgovara svima osim proizvođačima.
