KAZALIŠTE

Kazališna adaptacija života Marije Jurić Zagorke redateljice i autorice teksta Ivice Boban već je dobila mnogo loših kritika. S pravom, jer unatoč uloženu naporu mnogi gledatelji preduge predstave ostanu hladni prema Zagorki.

Nakon dokumentarno-igranog filma u režiji Biljane Čakić-Veselić, koji je izašao prije otprilike tri godine, biografija Marije Jurić Zagorke, jedne od najistaknutijih književnih i novinarskih ličnosti prošlog stoljeća, našla se i na kazališnim daskama, i to ni manje ni više nego onima Hrvatskoga narodnog kazališta. Riječ je o prilično opsežnoj adaptaciji njezina života u režiji Ivice Boban (također autorice teksta) koja u otprilike četiri sata predstave, s gotovo 50 glumaca na sceni i bezbrojnim promjenama scenografije, dotiče gotovo svaki segment Zagorkina života: od ranog djetinjstva u Hrvatskom zagoru gdje, okružena tolerantnim ocem, majkom koja ju je zlostavljala, boležljivom sestrom te svojim vršnjacima, otkriva prvi put svoju sklonost književnosti.

Nakon toga pratimo njezin odlazak u Mađarsku s osamnaest godina starijim mužem kojeg nije voljela, rastavu i bijeg u Zagreb, novinarsko djelovanje u Obzoru, početak književne karijere, sve zapreke na koje je nailazila kao žena koja se željela baviti politikom, pogotovo onu koja je bila ostra oporba mađarizaciji i germanizaciji, te zatim njezine posljednje dane koje je provela u teškoj financijskoj situaciji i jedno vrijeme gotovo potpuno odbačena od društva kojemu je dala toliko mnogo.

Prema tomu Zagorkina biografija zaista je vrlo plodan materijal za scensku adaptaciju, koju nedvojbeno zaslužuje, no namjera da se u predstavi oživi svaki važniji detalj (a i nezahvalan broj potpuno nevažnih) iz njezina privatnog i profesionalnog života, nalazim, rezultira konačnim proizvodom iz kojega gledatelj nakon četiri sata gledanja može izvući malo.

Kratke scene koje završe prije i nego što su počele, pretjerano ponavljanje određenih motiva, plošnost pojedinih likova te spektar likova za koje katkad i ne možemo shvatiti zašto su relevantni u nekim dijelovima njezina života te nedosljednost režijskog koda koji varira između dramskih situacija i kabaretskih brojeva, realizma i metafore, klasičnog narativa i gotovo autoreferencijalnih, intimnih ispovijesti, proizvode priličnu kakovost koja i u najstrpljivijem gledatelju nakon odgledane četverosatne predstave izaziva barem u nekoj mjeri osjećaj – nedovršenosti! Šteta, jer riječ je svakako o predstavi koja ispod sve nabijene megalomanije prsti potencijalom i koja svojom tematikom, kako povijesnom tako i političkom, zauzima važno mjesto na repertoaru kazališta kao što je HNK. A možda najviše od svega upravo zbog toga što glavna uloga pripada Dariji Lorenci koja svojom prisutnošću, scenskom izdržljivošću i izvrsnim glumačkim talentom i nakon četiri sata, a da ne trepne, uspijeva održati pozornost gledatelja.