Home / Ostalo / Naoružani narod

Naoružani narod

Točno toliko vremena, procjenjuje se, ima Zapad da sredi stvar u Libiji ako se potpuno prekine proizvodnja nafte u državi koja pokriva oko dva posto svjetskih potreba. Dulje stanje kaosa izazvalo bi trajan pritisak na svjetsko gospodarstvo zbog daljnje rasta cijene nafte.

Brzina reakcije Zapada, u svim ostalim slučajevima regionalnih nerada mlaka, nefokusirana i forsirana događajima na terenu, u slučaju Libije može pomoći u nagađanju. Uvedene sankcije izglasovane na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda predviđaju embargo na prodaju oružja i zamrzavanje sredstava Moamera Gadafija, diktatora kojeg pobunjenici uz otvorenu potporu Zapada pokušavaju svrgnuti. Ono što je u tome zanimljivo jest najava britanskog premijera Davida Camerona o mogućnosti opremanja oružjem pobunjenika, što zvuči u suprotnosti s navedenom rezolucijom UN-a. Ne da pobunjenici imaju problema s nabavkom naoružanja i bez britanske velikodušnosti. Kao što smo se mogli i sami uvjeriti tijekom Domovinskog rata, takav embargo odnosi se na sve zaraćene strane. Osim kad su u pitanju hrpa nafte i vrlo nesimpatični diktator. To nas dovodi do sljedećeg važnog podatka – pobunjenici možda jesu zaneseni, ali ne toliko da prvo ne osiguraju naftne izvore koje je navodno Gadafi namjeravao dignuti u zrak. U sklopu zamrzavanja sredstava Amerikanci su blokirali oko 30 milijardi dolara državnih sredstava, a Britanija je zaledila najmanje milijardu funti osobnoga Gadafijeva imetka.

I dok nikom u egipatskom ili bilo kojem drugom slučaju nije padalo napamet spominjati vojnu intervenciju, Zapad je vrlo brzo otvorio tu mogućnost i počeo raspoređivati vojne snage uz pripreme za uspostavu zone zabrane letenja. Cilj je onemogućiti jednu relevantnu taktičku prednost snaga odanih diktatoru, onu u zraku, i time još malo namjestiti ishod. Ako to ne bude dovoljno, Amerikanci i Britanci nesebično će im vjerojatno i osobno pomoći. Zašto u Libiji da, svugdje drugdje ne? Tri razloga.

Prvi i najčitiji, Libijci imaju tu (ne)sreću da sjede na hrpi nafte, ključnoj sirovini za razvoj svijeta. S tim nema šale, tu je lekciju svijet niz puta apsolvirao. Drugo, Gadafi, za razliku od svojih kolega dugogodišnjih regionalnih poglavica, nije ‘diktator prijatelj’, odnosno diktator kojeg je instalirao i potpomagao Zapad. Sasvim suprotno, riječ je o trnu u oku Zapada već 40 godina. Treće, regija je postala iznimno volatilna, nepredvidljiva i mogla bi pasti u ruke ‘nepoželjnim elementima’, pa je uspostavljanje mostobrana u Libiji strateški ‘no brainer’, nešto o čemu uopće ne treba razmišljati.

Ekonomsko posljedice situacije u Libiji uglavnom se svode na problem nafte, što je sasvim dovoljno da se globalna ekonomija osjeti nelagodno. Cijena skakuće između 95 i 120 dolara, ovisno o kojoj je vrsti sirove nafte riječ (najčešće se upotrebljavaju WTI i Brent klasifikacije nafte). WTI je ispod psiholoških 100 dolara, no Brent, najprihvaćeniji pokazatelj, prešao je 110 dolara. Dulje zadržavanje povijesne cijene značit će rast niza troškova s obzirom na to da je nafte ključni energent u izradi niza proizvoda, ali i pružanju usluga. Libijska proizvodnja nafte zadovoljava oko dva posto svjetskih potreba, što znači da je barem na neko vrijeme moguće kompenzirati gubitke većom proizvodnjom drugih izvoznica nafte, ali i postojećim zalihama koje Goldman Sachs procjenjuje na oko 100 dana u slučaju najgore scenarija, potpunog prekida proizvodnje nafte u Libiji. No, ratu unatoč, proizvodnja nije potpuno stala, iako je osjetno smanjena. Ipak, prolongirano stanje kaosa nesumnjivo bi počelo stvarati trajniji pritisak na svjetsku ekonomiju, cijene niza proizvoda i usluga, a neki se analitičari već igraju s idejom nove recesije u tom slučaju.

Problem široj intervenciji i angažiranju NATO-a mogao bi predstavljati turski premijer Recep Erdogan, vlasnik druge najveće stajaće vojske u Svezu, koji je decidirano odbacio ideju angažiranja NATO-a za uvođenje reda u Libiji. – Možete li uopće zamisliti takvu glupost – odgovorio je na novinarski upit tijekom posjeta Njemačkoj. – Mi smo protiv toga, ni razgovor o tome ne dolazi u obzir, to je nezamislivo – betonirao je svoje protivljenje Erdogan. Drugim riječima, vjerojatno je irački scenarij prema kojem će se u slučaju vojne intervencije raditi o koaliciji voljnih, ne o Savezu u cjelini. Nije teško pretpostaviti da će ovisno o svom doprinosu promidžbi ljudskih prava u Libiji sudionici takve ad hoc alijanse biti nagrađivani nešto boljim ugovorima za eksploataciju nafte i izgradnju zemlje nego što su ih dosad imali. S druge strane, manji igrači koji su dobivali prostor na libijskom tržištu pod Gadafijem blagoslovom, poput hrvatskih tvrtki, lako bi nakon uvođenja demokracije iračkog i afganistanskog tipa mogli biti bez posla. Barem dok HGK ne otvori predstavništvo ondje.

Posao, ta čarobna riječ. Možda bi neke novije crkve koje žude za pastvom tu čarobnu riječ mogle ubaciti u neku svoju novu Bibliju, Ku’ran, Tripitaku ili Bhagavadgitu. Nešto kao ‘Oče naš, koji jesu na nebesima… posao naš svagdanji daj nam danas…’ Crkva bi se mogla zvati nešto kao Božji zavod za zapošljavanje i u samom startu imala bi bar nekoliko stotina tisuća vjernika. Neki od njih istinski bi se predali novoj religiji, svakodnevno obilazeći Božji hram i nadajući se da će prst sudbine upravo njih dotaknuti, a neki bi Očevu dobrobit iskoristili samo za povlastice koje im on pruža – jeftinije režije, jeftinije karte javnog prijevoza, besplatno zdravstveno i mirovinsko osiguranje…

A takvih je u ovoj regiji uvijek i svuda, od Pajsaka preko Bajakova pa sve do Gevgelije. Na onom dijelu od Bajakova pa istočnije i južnije u granicama Srbije posljednje je dvije godine broj vjernika novonastale sljedeće od nekih 350.000 porastao na punih 750.000, što je desetina stanovništva.

Taj broj pokazuje da određene osobe na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje nisu radi traženja posla, već radi ostvarivanja drugih prava kao što su materijalna sigurnost, tuđa njega, povlastice koje omogućuju smanjenje računa za komunalije ili povlaštenu vožnju gradskim prometom – odmahnuvši rukom objasnio je toliki broj ‘vjernika’ u novi posao predstavnik za odnose s javnošću NZS-a Srđan Andrijanić. Poznato zvuči?

Pa kako i ne bi kad takvih pijavica svuda ima, bez obzira na to kako ih zvali i s koliko prstiju pozivali Svevišnjeg. E, za njih će uvijek vrijediti ona: ‘Traži posao, ali Boga moli da ga ne nađe’, u kojega god Boga vjerovati.

Ako je vjerovati Andrijaniću i sličnima, takvih ima i više nego što se može zamisliti, a samo rijetki svoju sreću traže u NSZ-u. Bar 200.000 vjernika lažno se deklarira kao nezaposleno, reći će Andrijanić. Teško da su Andrijanić ili slični svjesni da je u zemlji koju predstavlja gotovo identičan broj nezaposlenih broju onih koji rade na crno.

Za mirovinske i zdravstvene fondove oni su također nezaposleni, ali zdravlje je u ovom slučaju najmanje važno. Teško da će se Andrijanić ili slični prijetiti da od one šake zaposlenih njih oko 130.000 uopće ne prima plaću mjesecima, ali svakodnevno odlaze na svoja radna mjesta s nadom da će ih oko Svevišnjeg progledati i da će odmrznuti blagajnu novih vlasnika.

Prema metodi Međunarodnoga monetarnog fonda, u prostoru omeđenom Dunavom zapadnom, ali i istočnom stranom, od listopada 2008. do danas broj novonastalih vjernika u novo zaposlenje porastao je za čak 400.000, što nas je i dovelo do one brojke od 750.000.

Ako tomu dodamo da tri petine zaposlenih, a manje ih je od 50 posto, prima plaću manju od minimalca od oko 300 eura, onda bi ta novoosnovana vjerska ustanova mogla imati dosta posla. Ali tako to ide – dok nekima ne smrkne, drugima će teško svanuti.