Poslovanje jer su ondje zaposleni ljudi koji donose nove poslove i pronalaze potencijalne klijente. Studente uglavnom zapošljavaju u proizvodnji za sortiranje i kuvertiranje dokumenata.
Svaki mjesec šest do sedam dana imamo posla za studente, i to kad šaljemo mnogo dokumenata. To su ručni poslovi koji ne zahtijevaju specijalizirano znanje. Zapošljavanje stalnih radnika ne bi bilo logično, a sa studentima smo jako zadovoljni. Oni su također zadovoljni, zato sa mnogima od njih katkad surađujemo i nekoliko godina – kaže Polutnik. Za mlade radnike nove generacije kaže da imaju drukčije poslovne navike.
Jednostavno su drukčije odgojeni. Imaju mnogo samopouzdanja, za što katkad nemaju dovoljno pokrića. Iznenađuje me koliko se opušteno odnose prema ideji promjene zaposlenja, čak i u današnje vrijeme, kad je nezaposlenost velika. Općenito, mlada je generacija često preležerna u načinu na koji shvaća poslovne obveze i ciljeve – kaže Polutnik.
Ditirati sadržaj, rabe se najprljavije i najprozirnije metode poput konstruiranog silovanja jer žrtva silovanja ne organizira zabavu u čast svog silovatelja dan poslije. Drugi krak napada bili su kontinuirani hakerski udari na stranicu nakon objave dokumenata, no to je samo usporilo distribuciju podataka. Treća strategija bilo je gonjenje Wikileaksa bespućima interneta, odnosno pritisak na vlasnike servera, primjerice Amazon, da mu uskrate uslugu. Četvrto je bio udar na financije i zamrzavanje sredstava. Cijelo to vrijeme Wikileaks nije kršio nijedan zakon, u pitanju je mogla biti samo moralno-etička odgovornost.
Sljedeća lekcija proizašla iz posljednjeg provaljivanja povjerljivih dokumenata iz računala američke administracije odnosi se na suvremenu tehnologiju i komunikacijsko doba, još jednu obožavanu kategoriju Zapada. Globalizacija je odavno prerasla svoje kreatore i prvotnu namjenu postavši organizam za sebe. Kad se sadržaj nađe na internetu, nemoguće je zaustaviti njegovo širenje, što ima loših strana, ali u takvim slučajevima i dobrih. Internet je tako postao alternativa tradicionalnim medijima, uglavnom uništenima cenzurom što oglasića, što političke elite. Prostor za objavljivanje ‘problematičnih’ materijala posljednjih je godina izražito sužen i sveden često na manje važne teme. Marketinška i PR industrija razvile su niz metoda suptilnih i manje suptilnih pritiska, a situacija nije pomogla ni rastuća nevoljnost čitateljstva da primjereno plati medijski sadržaj.
Mnogo je rasprava u međuvremenu pokrenuto o Wikileaksovoj važnosti za budućnost novinarstva i tome je li ono što Assange radi uopće novinarstvo. Ako je kriterij samo nabavljanje ekskluzivnih informacija, onda jest, no stvar nije tako jednostavna. Razlika je u tome što profesionalni novinari ekskluzivnu informaciju istražuju, obrade, provjeru iz više izvora i prikažu javnosti u širem kontekstu s punom odgovornošću. Wikileaks je zamišljen kao posrednik između raznih dubokih grla, ljudi s pristupom povjerljivim informacijama i voljom da ih prosljede, i javnosti te u skladu s time objavljuje sirov, nefiltriran materijal bez relevantne obrade ili konteksta.
