Home / Poslovna scena / Kršenje ljudskih prava model je ponašanja državne uprave

Kršenje ljudskih prava model je ponašanja državne uprave

Zakone, navodno prilagođene zakonodavstvu Europske unije, državna uprava ne zna tumačiti ni provoditi, osim na štetu građana – od poreznika i policije do poštara i plinara.

Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napis i upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatelje Lidera kao pojedince u njihovim nerazmjernim sporovima s glomaznom državnom upravom.

Avio se čitatelj kojemu je dostavljen poziv da osobno dođe u Poreznu upravu i plati ‘troškove postupka po zahtjevu policijske uprave’? Čitateljica piše o zavržlamanama na temu neuručena pošiljka smatra se uručenom. A dvije čitateljice o samovolji službenika zagrebačke Gradske plinare.

Ako Hrvatsku napokon i prime u Europsku uniju ‘jer smo prilagodili zakone’, ne treba se čuditi ako budemo prvi koje će odmah i izbaciti. Navodno ‘prilagođene zakone’ nadležni ne znaju primjenjivati niti tumačiti, osim isključivo na štetu građana. Protivno konvenciji EU tako se krše temeljna ljudska prava (pravo na sudsku zaštitu), što je razlog izopćenja iz EU.

Umjesto na osnovi zakonskih ili eventualno podzakonskih odredbi nadležni na građane prevladaju nove (najčešće novčane) obveze prema nekim internim dogovorima između pojedinih tijela državne uprave. Najčešće prema tzv. naputcima, odnosno samozvanim tumačenjima propisa, primjerice, tzv. tumačenjima ravnatelja Porezne uprave koja se ne objavljuju u Narodnim novinama kao službenom glasilu, pa nije jasno zašto bi to obvezivalo porezne obveznike. ‘Kvaka’ je u tome da građani ne mogu sudski zaštiti svoje interese od dodatnih nameta na osnovi ‘spora-zuma tijela državne uprave’, jednostranih poštarskih ili plinarskih internih pravila ili tzv. naputaka i tumačenja ravnatelja Porezne uprave itd. Protiv tako nametnutih obveza nije moguće pokrenuti ocjenu ustavnosti i zakonitosti, primjerice, pred Ustavnim sudom, jer jednostavno ne radi se o zakonskim odredbama pa Ustavni i ostali sudovi tobože nisu nadležni.

Kako i komu da se žali čitatelj na naplatu ‘troška policijskog postupka u Poreznoj umjesto u policijskoj upravi’? Na kakvu sudsku zaštitu i pred kojim to sudom ima građanin pravo u tom slučaju? Pitao sam to poreznike i policajce. I do zaključenja ovog broja nisam dobio odgovore.

Umjesto nekompetentnih glasnogovornika MUP-a i Ministarstva financija istražio sam o čemu je riječ. Čitatelj je platio globu, a trošak postupka policija mu nije naplatila.

Globa proizlazi iz kaznenopravnog odnosa (može se zamijeniti zatvorskom kaznom), a trošak postupka je građanski odnos (propisana su za stranku povoljnija pravila prisilne naplate). Policija stoga ustupa (prisilnu) naplatu troška postupaka Poreznoj upravi, koja na osnovi dvojbenog članka 3. Zakona o Poreznoj upravi naplaćuje taj trošak kao da se radi o poreznom prihodu, premda je riječ o neporeznom prihodu.

Nakon toga čitatelj se pita mora li njegov poreznik znati je li on prošao kroz crveno ili je vozio pod utjecajem alkohola?

Čitateljica pak piše da je bila u Pošti u Branimirovoj ulici u Zagrebu u sobi 19 kod kontrolora dostave. Prethodno je provjerila kod pošiljatelja neuručene pošiljke (koja se smatra uručenom) i na dostavnici je poštonoša napisao da je primatelj nedostupan i da je pošiljka ubačena u poštanski sandučić. No radilo se o prvoj dostavi i prema Zakonu o upravnom postupku pošiljku se moralo uručiti primatelju osobno.

Poštanski kontrolor tvrdi da na kuverti nije bilo naznačeno ‘na ruke’ ili osobna dostava. Na radnom stolu kontrolora stoji i velika tablica s popisom odredbi iz raznih zakona (o parničnom postupku, upravnom i kaznenom) s ‘utabličenim’ što se kako mora dostavljati. Te tablice, dakako, poštonoša ne nose sa sobom, nego se onako usput educiraju, pa što koji zapamti. I istina, nisu tu krivi samo poštonoša nego i oni koji su upravno rješenje stavili u pogrešnu kuvertu (bez naznake uručiti osobno).