Oprost dugova rizičan je i nepravedan, ali što je drugo preostalo u zemlji u kojoj se ekonomija urušava? Otpis ipak mora biti dio cjelovitog paketa novog početka.
Priopćenje za javnost HNB-a od 8. ožujka u kojemu se objašnjava da će središnja banka osloboditi poslovnim bankama 6,3 milijarde kuna kojima se ‘nastoje potaknuti ulaganja u nove projekte koji bi u što kraćem roku mogli pridonijeti poboljšanju izvoza i stanja platne bilance, a tako i otvaranju novih radnih mjesta’, velika je satisfakcija za nas u Lideru. Šest godina ‘trubimo’ da je upravo izvoz jedino rješenje za Hrvatsku i da sve snage treba usmjeriti prema njegovu poticanju. Guverner HNB-a Željko Rohatinski u ovim dramatično kriznim vremenima napokon je uzeo stvar u svoje ruke (preuzevši i rizike) i upustio se u pokušaj poticanja izvoza i time spašavanja postojećih tako otvaranja novih radnih mjesta. Uz čestitke na hrabrom potezu ipak i napomena da se pokazalo kako dvije godine taktiliziranja s posrednim mjerama nisu dale rezultate. Očito nije trebalo vjerovati da će Vlada išta efikasno učiniti. Zato se sada s pravom postavlja pitanje hoće li guvernerov kopernikanski obrat dovoljno brzo dati dovoljno dobrih rezultata – čak i ako poslovne banke ne budu dobivene milijarde preusmjeravale u razna prepakiranja kredita.
Lider u ovom tiskanom izdanju (tema broja) ide korak dalje. Otvaramo pitanje mogućeg otpisa dugova posrnulim tvrtkama. Državnog otpisa ponajprije. Na sâm spomen teme i u samoj redakciji bilo je burnih reakcija. Novinarima je pred oči izasla skupina onih koji su namjerno uništavali svoja poduzeća, uzimali kredite, izvlačili ih na privatne račune. Takvima zaista ne bi imalo smisla opruštati dugove, ali njima ni stečaj nije nikakva kazna. Pred očima treba imati poduzetnike (možemo li se složiti da nisu svi lopovi i nesposobnjakovi) koje je na rub bankrota dovela financijska nedisciplina njihovih kupaca i Vladinom nesposobnošću urušeno pa neoporavljeno domaće tržište. ‘Neka propadne tko ne može vraćati svoje dugove’, komentar je i prijatelja poduzetnika (koji dobro posluje dijelom svojom zaslugom, a dijelom zbog dobre suradnje s državnim tvrtkama). S tim bi se vjerojatno složila i široka javnost u Hrvatskoj. Prirodna selekcija na tržištu nezamjenjiv je oblik pročišćavanja svake nacionalne ekonomije. Ali to bi u hrvatskom slučaju značilo da svaka treća tvrtka u zemlji završi u likvidaciji. Posljedica je još stotinjak tisuća nezaposlenih i dalje slabljenje domaće potražnje. Nakon toga od one dvije trećine preživjelih tvrtki najmanje bi uspješne zbog smanjenih narudžbi ubrzo zapale u gubitak, zbog čega bi i one morale u likvidaciju. I tako u krugovima… Posljedica bi bilo i daljnje smanjivanje proračunskih prihoda pa bi država morala smanjiti svoje narudžbe… Tržište bi bez mudre državne intervencije u takvim izvanrednim prilikama jamčilo depresiju. Naravno da bi bankari ideju o otpisu dugova dočekali na nož. Oni se bave prepakiravanjem kredita i kolektivnim vjerovanjem da će za godinu-dvije poljuljane tvrtke moći vraćati rate kredita. Kad bi smjeli biti iskreni, i bankari bi priznali da će rijetko koja tvrtka, osim ako nije izvozno orijentirana, biti u stanju plaćati kamate. Bit će super ako bude mogla poslovati s operativnom nulom.
