Godinama ste bili Technionov predsjednik. Koji su najveći uspjehi u tom razdoblju? – Najvažnije je bilo dovesti najinovativnije ljude na sveučilište. Mnogo je truda u mojih osam godina uloženo u regrutiranje novih članova akademskog tima. Često su to bili Izraelci na poslijediplomskim studijima u SAD-u, zbog čega je konkurencija bila velika. Mnoge od njih htjela su prestižna američka sveučilišta poput Stanforda ili Harvarda. Da bismo ih uspjeli ponovno privući u Izrael, morali smo stvoriti atraktivni istraživački okoliš, zato smo sagradili nekoliko novih istraživačkih centara. To smo napravili donacijama, a ne državnim novcem, odnosno sredstvima dobivenima od svojih diplomata i Technionovih mecena diljem svijeta, najviše iz SAD-a. Tijekom mog predsjedanja osnovali smo pet-šest različitih instituta, od nanotehnoloških, uz Vladinu pomoć, i to prema sustavu dvije trećine mi, trećinu Vlada, preko instituta za biološke znanosti i inženjerstvo do energetskih i onih za istraživanje matičnih stanic.
Privukli ste 500-tinjak milijuna dolara investicija. Kako ste to izveli? – Prvo, kod nas vlada kultura vraćanja izobrazbi, diplomanti vraćaju svojoj obrazovnoj ustanovi. Drugo, židovska je tradicija, stvarana dvije tisuće godina u kojima nismo imali državu, da sve moraš sâm. Ne ideš vladi jer je jednostavno nema. Velik dio novca prikupljen je izvan Izraela, u SAD-u, od ljudi koji su vjerovali u istu poruku, da znanost i tehnologija mogu nositi ekonomiju i Izrael učiniti jakom zemljom. Naravno, trebalo je mnogo posla, ja sam u SAD išao i pet puta na godinu, kontaktirao s mnogim ljudima. Na kraju sve se svodi na ‘jedan na jedan’ – uvjeravanje ljudi da je to dobra investicija i njihovo uključivanje, ne u odlučivanje, nego u rad ustanove, i to upoznavanjem ljudi koji rade ondje i organiziranjem posjeta. Tako se ljudi animiraju i zainteresiraju.
Morate uložiti da biste nešto dobili? – Da, svakako morate uložiti. U SAD-u, primjerice, imamo organizaciju koja se stvarala mnogo godina, počela je 40-ih godina prošlog stoljeća. Stasala je iz organizacije s donekle malim novčanim iznosima u onu koja danas prikupi od 70 do 80 milijuna dolara na godinu.
Inovacija je mantra poslovnog svijeta. Kako se stvara inovativno društvo u siromašnom društvu, kakvo je Izrael bio, a Hrvatska jest? – To je teško analizirati. Važan je element kultura zemlje. U Izraelu je to nekonformizam, što znači da ljudi ništa ne uzimaju zdravo za gotovo. Svađat će se s vama što god vi rekli i pokušati vas uvjeriti da ono što govorite nije izvedivo. Osim toga ne zaustave se samo na priči nego zaista to pokušaju napraviti. Važno je ne bojati se neuspjeha i važno je da društvo to prihvaća. To što čovjek nije uspio u nečemu, ne znači da je on sâm neuspjeh. Mnogi ljudi iz visokotehnološke industrije to zna i mnogi od njih pokušali su nekoliko puta prije nego što su uspjeli. U projektu uspije jedna od deset novoosnovanih tehnoloških tvrtki.
Ta otvorenost društva neuspjehu, može li se ona ‘uvesti’ ili je dana kulturom? – Teško je reći. Znam da je tako u Izraelu, a u nekim je društvima suprotno, primjerice u Japanu, u kojem ne smijete ne uspjeti. Kulturu je teško mijenjati, to traje godinama.
Koliko je ono što radite pod utjecajem vojnih potreba vaše zemlje? U svom predavanju rekli ste da su one bile manje od očekivanih, no i ono za civilnu namjenu vjerojatno se upotrebljava u vojne svrhe. – Općenito, sveučilišta ne provode istraživanja za vojsku. Mi smo akademske ustanove i ne želimo se petljati u vojne projekte, zato u Izraelu ima relativno malo projekata koje financira vojska. Naravno, vojska se služi našim diplomantima koje poslije registrira i zaposli na svojim istraživanjima. Dakle, obrazovanje podupire obrambene potrebe države, ali sveučilišta ne provode izravno istraživanja za vojsku. U posljednjih desetak godina provode se istraživanja za ono što se zove domovinska sigurnost, ali riječ je o manjim tehnologijama obrambenog tipa, nikako o napadačkom naružanju poput raketa.
