Najzanimljivije i najprivlačnije što nam nudi nova predstava Bacača sjenki, autorskog dvojca Katarine Peović i Borisa Bakala, prva od dvije premijere novog naslova ‘Muški – ženski / Ženske – muške’, jest kvalitetno preispitivanje općih stereotipa o rodnim ulogama muškaraca i žena u 21. stoljeću. Prva premijera predstavila je izvođačice, glumice, u situacijama u kojima se isprepleću fiktivne i biografske situacije, ispojedini i refleksivni ton, a izvedbena su u takozvanim tipičnim ženskim situacijama. Treba također reći da ta predstava osim nekih zagrebačkih glumica (Jelena Miholjević, Petra Težak) uključuje mlade bosanske (Irma Alimanović, Maja Izetbegović, Mona Muratović), pa se osim nekih općih pitanja o tome što danas znači biti žena/muškarac predstava bavi problemima tipičnima za ta područja – bolnim ratnim naslijedom i traumama. I to je, naravno, utjecalo na formiranje njihovih ženskih identiteta jednako kao opće ženska iskustva iz istog vremena – dobivanje prve menstruacije, prve ljubavi, studiranje, profesionalno formiranje, vjenčanje, majčinstvo.
Osobito je zanimljivo bilo tematiziranje i dalje ‘vrhovne’ ženske kategorije – majčinstva – jer se prikazuje u svojoj svojoj ljepoti, ali i teškoćama koje donosi, utječući danas također na ženski identitet. I tipično ženski problem poput opsjednutosti lijepim stvarima, kupovanjem, izgledom našli su tu svoje mjesto, ali formirani zanimljivim izvođačkim pozicijama, tako da se ni u jednom trenutku nije prešlo ni u kakav klišej, koliko je god cijelo vrijeme riječ o temama i rodnim dvojbam kojima smo svakodnevno mediji bombardirani, koje su itekako prisutne i kojih smo itekoliko svjesni. Samo je pitanje koliko smo zaista osviješteni i koliko se tim pitanjima kvalitetno bavimo. I upravo je to najveća kvaliteta predstave, da o poznatom govori zanimljivo i inovativno, nudeći u izvršnoj izvedbi svih izvođačica različite odgovore i mogućnosti nastale zajedničkim radom, propitivanjem i umjetničkim izričajem.
