Odlazak Petrokemije

Da stvari izmiču kontroli, potvrđuje i odlazak velikog partnera, kutinske Petrokemije, a još je zanimljivije da su Transadria i Petrokemija suvlasnici Luke Šibenik (po 50 posto). Upravo ovih dana, kaže nam predsjednik Udruge malih dioničara u Transadrijii Zoran Korda, Miran Ključariček (inače i predsjednik Nadzornog odbora Luke) pritišće Upravu šibenske Luke da im se da pozajmla od 5,5 milijuna kuna. No čini se da sada Šibenčani ne pristaju (uz potporu Petrokemije), ali je taj Ključaričekov potez jasna naznaka da traže novac na sve strane jer prijedlog bankama o reprogramiranju duga, za koji su u Transadrijii tvrdili da je dobro napravljen, još ne prolazi kako bi željeli.

Doduše, Uprava riječke BKS banke potvrdila nam je da je dala načelnou potporu reprogramu te da očekuju reakciju ostalih kreditora, ali nje za sada nema u Hypo Alpe-Adria-Banku koji o tome značkovo šuti. Ako se uzme u obzir da je Hypo Alpe-Adria-Bank, kako smo mogli čuti od sugovornika, bio veoma oštar u vezi s uvjetima reprogramiranja, onda je prijedlog dosta upitan, to prije, kako kaže Korda, što Uprava informaciju o (ne)odobravanju reprograma krije kao zmija noge. Ni Lider od Transadrije nije dobio odgovor, pa je razumljivo Kordino razmišljanje da šanse za preživljavanje nisu velike: – Bankama nije u interesu da tvrtka ide u stečaj, a činjenica da se o prijedlogu reprograma šuti jasno sugerira što bi moglo slijediti. Banke će uzeti u obzir štetnost dosadašnjeg rada, gubitak postojećih poslova i nedobivanje novih, različite sumnjive aranžmane, a tu je i smrt donedavnog predsjednika Uprave Marijana Ključaričeka koji je svojim političkim i drugim vezama držao situaciju pod kontrolom. Njegov sin Miran i ostali članovi uprave nisu tog kalibra, a sigurno će banke i tu činjenicu uzeti u obzir – objašnjava Korda.

Osim toga banke će sigurno uzeti u obzir i blokiran račun. S Kordom se slaže i jedan od osnivača Udruge malih dioničara Emanuel Vlačić, koji je potvrdio da je poslovanje netransparentno, rekavši da još od 2007. mali dioničari skreću pozornost na loš menadžment. Još tada je, kaže, kao financijski analitičar izračunao da tvrtka ima netokapital od 50 milijuna eura, što je tada bilo 13 tisuća kuna po dioniči. – Nevjerojatno je da su se uspjeli dovesti u predstečajno stanje – kaže.

Međutim, on i Korda najviše prozivaju HFP koji je najveći pojedinačni dioničar Transadrije (28 posto) i koji je bio na njihovoj strani protiv Uprave, ali je pod utjecajem bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca promijenio stanju. No ne štede ni SDP-ova saborskog zastupnika Slavka Linića koji je podupirao takvu upravu.

Još jedna jaka indicija da se kriju informacije jest i prošlogodišnje sazivanje, a onda odgoda Skupštine koja više nije ni sazvana. Ni malim dioničarima prije gotovo nikad nisu dali pravo govora ograničavajući ih na nekoliko minuta, od kojih par prođe u dobacivanjima i ometanjima.

• Iako smo pokušavali postaviti svoga predstavnika u Upravu, sada na to ne bismo pristali jer je veoma izgledan stečaj tvrtke i pitanje je koliko se tu može nešto učiniti – kaže Vlačić.

Sljedeća indicija da nešto nije u redu jesu upisane hipoteke, što nam je potvrdio i predsjednik Sindikata pomoraca Hrvatske Vladimir Svalina, koji je podnio zahtjev za stečaj tvrtke jer kompanija sada već nije isplatila šest plaća. Sindikat traži da ih se tretira kao velike vjerovnike, poput Hypo i KBS banke te Porezne uprave, jer i radnici, poput njih, imaju milijunska potraživanja. Banke su se osigurale upisom nekretnina pod hipoteku, što sindikalisti nisu uspjeli.

• Usmeno nam je objašnjeno da Transadria nema više slobodnih nekretnina, iako ne vjerujem da baš nema nijedne – kaže Svalina. Posljednji podaci za 2009. kažu da je vrijednost Transadrijine dugo-trajne imovine veća od 200 milijuna kuna, a dugo-ročne obveze rasle su s osam milijuna kuna u 2007. na 64 milijuna kuna u 2009., zbog čega mnogi smatraju da je podizanje kredita baš u vrijeme recesije bilo pogrešna poslovna politika. U svakom slučaju, kažu sugovornici, riječ je o vrlo vrijednim nekretninama koje bi uskoro mogle otići na licitaciju ne prihvate li banke predloženi reprogram.

I sindikalisti protiv Uprave

Situaciju će dodatno otežati i obveza plaćanja otpremnina bivšim radnicima u roku od godinu dana, tvrdi Svalina, jer je u posljednjih nekoliko godina u Transadrijii od gotovo 600 radnika danas ostalo samo 150 poprilično nezadovoljnih. Dio njih dobio je otkaz, neki su dali otkaz, no Uprava je smatrala da se njima ne treba dati otpremnina, iako Svalina tvrdi da je to pitanje već riješeno u korist radnika. O kolikom je ukupnom dugu radnicima riječ, nitko sa sigurnošću ne zna jer se tu ne radi samo o brutoplaćama i otpremninama nego i o naknadama za prijevoz.

I na kraju signal da se zbiva nešto krupno jest i ‘izdaja’ Sindikata koji je, kako kaže Vlačić, donedavno podupirao Upravu, pa podnio zahtjev za stečaj. Osim toga, neaktivnost Uprave ogleda se i u tome što nije puno učinjeno da se od carinskog posredovanja (od kojeg će biti manje koristi kada se uđe u EU) preorijentiraju u područje logistike i distribucije. Sve to jasno sugerira da će Transadrijini konkurenti nakon svega zadovoljno tržiti ruke jer se ipak radi o klijentima nekoć jedne od najmoćnijih špediterskih tvrtki u regiji.