Zdrave navike voda

Svake godine u našim se domovima popiju hektolitri vode u bocama, i to prirodne mineralne, stolne ili izvorske. Neki ljudi piju isključivo takvu vodu jer je smatraju čišćom od one iz slavine, drugi tvrde da ima bolji okus, a treći kažu da je manje tvrda.

Izrazom ‘tvrda voda’ zapravo ukazuju na činjenicu da u njoj ima mnogo karbonata i to ponajprije kalcija i magnezija. A te su mineralne soli važne za funkcioniranje vitalnih organa. U prilog toj tvrdnji govore i rezultati jednog finskog istraživanja koje je otkrilo da tvrda voda može uvelike pridonijeti zaštiti srca. Analiza je obuhvatila mjerenje količine kalcija, magnezija, fluora, željeza, bakra, cinka, nitrata i aluminija na uzorcima podzemnih voda te informacije o zdravlju 19.000 osoba u dobi između 35 i 74 godine, te u razdoblju od 1983. do 1993. Znanstvenici su utvrdili da sa svakim porastom jedinice tvrdoće vode odgovara pad rizika od srčanog udara za jedan posto, tj. da voda bogata fluorom smanjuje rizik dok ga veće koncentracije željeza i bakra povećavaju.

Malo je istina univerzalne vrijednosti, a ona koja tvrdi da život ovisi o vodi upravo je jedna od njih. Voda je posvuda: ispod i iznad nas, a posebno u nama. Bez nje ne mogu biti, ni životinje ni ljudi. U ljudskome tijelu voda čini tri četvrtine naših mišića i mozga, sudjeluje u assimilaciji hrane, stanicama tijela, donosi hranu i kisik, putem krvi i limfnog sustava uklanja štetne tvari, lubrificira svaki zglob u tijelu i, zahvaljujući znojenju, naš je prirodni klimatizacijski uređaj. Jedno ljudsko tijelo može imati i do 47 litara, pa bismo, parafrazirajući poznatu izreku slobodno mogli reći: ono smo što pijemo.

Iako je riječ o resursu čije se rezerve velikim prirodnim ciklusima stalno obnavljaju, u mnogim dijelovima Zemlje vode nema dovoljno. U drugima pak obilno teče, ali joj se kvaliteta stalno pogoršava zbog onečišćenja i čovjekova nemara, pa svježa voda iz rijeke i podzemnih izvora postupno postaje sve neprimjerena za piće. Pritom svakako valja imati na umu da svjetski izvori vode, bez obzira na rast ljudske populacije i njezinih potreba, ostaju konstantni.

S obzirom na to da su se, zbog demografskog rasta i modernog načina života, zahtjevi za vodom utrostigli od 1950. godine do danas, a predviđa se da će se do 2050. još i udvostručiti, njezina je dostupnost po stanovniku na svjetskoj razini pala sa 17.000 na 7.500 kubičnih metara. Čak je 71 posto zemljine površine pokriveno vodom, no više od 97 posto te vode je slano. Tako nam od ukupnog broja ostaje samo tri posto slatke vode, ali nevolja je što je od ta tri posto 68,9 posto zaborljeno u snijegu i ledu, 29,9 posto ispod zemljine kore, 0,9 posto u vlazi tla i zraka, a na površinske vode (rijeke i jezera) otpada tek 0,3 posto. Drugim riječima, od ukupne vode na našem planetu površinske slatke vode ima svega 0,008 posto.

Unatoč tome vode ima dovoljno da na globalnoj razini zadovolji ljudske potrebe, ali nesreća je u tome što je zemljopisno loše raspoređena. Kanada tako raspolaže golemim količinama kvalitetne vode, pa je tamo svaki stanovnik ima čak sto puta više nego, primjerice, stanovnik Egipta. Drugi je problem u dostupnosti i pristupu. Tako u Brazilu i Zairu, koji vode imaju u obilju, veliki dio populacije nema pristup pitkoj vodi, dok je u Kaliforniji, unatoč nestašici, svaki stanovnik može koristiti i 4.000 litara na dan.

Proširi li se ta slika na 163 zemlje svijeta čijim podacima raspolaže FAO (Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda), ispada da 11 posto zemalja raspolaže s manje od 1.000 metara kubičnih vode po stanovniku na godinu, a to se smatra donjom granicom siromaštva vodom. Dovoljnom količinom slatke vode, između 5.000 i 10.000 kubičnih metara po stanovniku na godinu raspolaže 13 posto zemalja, u 39 posto zemalja se zalihe kreću između 1.000 i 5.000, dok 37 posto zemalja raspolaže s više od 10.000 kubičnih metara vode po stanovniku na godinu. Prema tom načinu izračunavanja Hrvatska raspolaže s visokih 32.818 metara kubičnih vode po stanovniku, a to je svrstava među vodom najbogatije zemlje svijeta, i to čak na treće mjesto u Europi. Ne kaže se uzalud da u svakom zlu ima i nešto dobro, uništavanje industrije unatrag 20-ak godina pogodovalo je očuvanju voda u našoj zemlji.

Mineralni sadržaj prirodne vode ovisi o njezinu hidrogeološkom porijeklu. Podzemnim protjecanjem voda se obogaćuje mineralnim komponentama kamenja i geoloških struktura preko kojih teče, a prirodna se mineralna voda klasificira na temelju kemijsko-fizikalnih parametara. Kemijska se klasifikacija tradicionalno temelji na koncentraciji i prirodi sadržanih mineralnih smjesa: najpoznatije su sulfatna (SO₄²⁻), ugljična/bikarbonatska (CO₂/HCO₃⁻), kloridna (Cl⁻), bromidna (Br⁻) i jodidna (I⁻). Mineralne vode imaju koncentraciju minerala veću od jednog grama po litri, dok one oligomineralne ne bi smjele imati koncentraciju veću od 200 miligrama po litri. S obzirom na kemijski sastav mineralne vode mogu imati terapeutsko djelovanje baš kao i one oligomineralne koje pospješuju mokrenje, normaliziraju urinarni pH i pospješuju izlučivanje oksalne kiseline ili pak one bikarbonatske ili magnezijanske koje na različitim razinama djeluju na probavni sustav. No takve vode preporučljivo koristiti ograničeno vrijeme.

Različita istraživanja tržišta pokazuju da se u vremena kada dođe do većih zagađenja kemijskim tvarima potrošači više okreću konzumaciji flaširane vode. No i mineralne flaširane vode mogu sadržavati, i to posve prirodno bez ikakva čovjekova sudjelovanja, potencijalno toksične elemente tzv. elemente u tragovima (najčešće su na etiketi izraženi u mikrogramima po litri). Dugo se smatrao da elementi u tragovima koji se nađu u vodi za piće nimalo ne utječu na ljudsko zdravlje, ali klinička i farmakološka istraživanja naposljetku su dokumentirala i njihovo štetno djelovanje. Neki od primjera su aluminij koji može izazvati progresiju Alzheimerove bolesti i bor koji nepovoljno djeluje na muški reproduktivni aparat.

Stoga je legislativa Svjetske zdravstvene organizacije propisala da aluminija u mineralnim vodama ne smije biti više od 200, a bora više od 500 mikrograma po litri. Na svjetlu tih novijih saznanja obavljaju se geokemijske studije mineralnih flaširanih voda, a doneseni su i novi pravilnici o mineralnim flaširanim vodama.

Prema Hrvatskom pravilniku o prirodnim mineralnim, prirodnim izvorskim i stolnim vodama prirodnom se mineralnom vodom smatra voda čiji je sadržaj otopljenih mineralnih tvari veći od 1.000 mg po litri ili je sadržaj kalcija veći od 150 mg po litri ili je sadržaj fluorida veći od 1 mg po litri, a ako je isparni ostatak manji od 1.000 mg po litri mora posjedovati neka posebno korisna zdravstvena obilježja koja se dokazuju farmakološkim, fizijološkim i kliničkim istraživanjima. Pod izvorskim se vodama podrazumijevaju sve vode koje sadrže manje od 1.000 mg po litri otopljenih čvrstih mineralnih tvari, a analizom se utvrđi zdravstvena ispravnost i stalnost kvalitete, dok je stolna voda voda obogaćena određenim sadržajem dopuštenih mineralnih tvari radi poboljšanja senzorskih svojstava, a zdravstveno je ispravna i ima stalnost kvalitete koja odgovara deklaraciji na proizvodu. Istim je pravilnikom utvrđeno i koji elementi ne smiju prelaziti točno određenu količinu.

Kako bismo dobili potvrdu da je naša voda doista iznimne kvalitete trebale su se pojaviti Jamnica i Jana. Naime, prirodna mineralna voda Jamnica, koja od 1997. nosi znak Hrvatske kvalitete, pojavila se na sajmu voda Aqua Expo 2003. u Parizu gdje je osvojila prestižnu nagradu Eauscar za najbolju gaziranu mineralnu vodu, a godinu dana poslije okitila se i nagradom Best bottle in glass. Sljedeći je sajam Aqua Expo 2004. obilježila Jana: voda s okusom jagode i guave osvojila je nagradu za najbolju aromatiziranu vodu. Uz brojna druga priznanja 2006. Jana je dobila priznanje NSF-a, američke nezavisne kuće za kontrolu kvalitete. Iste je godine izvorska voda Jana uvrštena na službenu listu dobavljača NATO-a, dok su Jamnica i Jana dospjele na službenu listu europskih voda.