Slučaj Ustavni sud BEZ ODGOVORNOSTI ZA EBANOVINU

Ford je u posljednje vrijeme spustio cijene svojih vozila pa je trenutačno znatno jeftiniji od konkurentske. Bez obzira na to je li riječ o vozilu visine 160 ili 180 centimetara, Ford je jeftiniji oko 25 tisuća kuna od konkurencije. Budući da je na natječajima obično glavni kriterij najniža cijena, Ford bi mogao postati vozilo broj jedan u hitnoj pomoći. Doduše, to bi se moglo promijeniti s novim Zakonom o javnoj nabavi koji bi uskoro trebao ugledati svjetlo dana. Naime, prema najavama, on bi trebao omogućiti da glavni kriterij u javnoj nabavi ne bude najniža cijena, već ekonomski najbolja ponuda.

Domaći prerađivači isključeni su iz dosad najveće narudžbe jer treba priložiti dva prijašnja ugovora od 20 milijuna kuna. Stranci do sklapanja posla ne trebaju ni biti u očevidniku Agencije za lijekove, što stoji bar 100 tisuća kuna na godinu.

Dok se cijela slovenska javnost dignula na noge zbog mogućnosti da privatna tvrtka, Laška pivovara, strancu proda udio u drugoj privatnoj tvrtki, Mercatoru, u Hrvatskoj se na javnim natječajima, na kojima se troši novac poreznih obveznika, preferiraju upravo strane tvrtke.

To se moglo vidjeti po nedavno raspisanom natječaju Ustavnog suda za nabavu namještaja, a tu tezu potvrđuje i potkraj kolovoza raspisani natječaj Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi kojim se nabavlja 128 vozila hitne pomoći. Naime, u tom natječaju našla se stavka u kojoj se od potencijalnih ponuđača zahtijeva da prilože prije sklopljena dva ugovora u vrijednosti od 20 milijuna kuna (točnije u vrijednosti jednakoj ili većoj u odnosu na ponuđenu cijenu na natječaju). Taj ključni kriterij ne može ispuniti nijedna domaća tvrtka koja se bavi preinakom vozila u kola hitne pomoći jer nikada nije mogla isporučiti toliko broj vozila s obzirom na to da Ministarstvo zdravstva i domovi zdravlja nisu nabavljali toliko vozila odjednom. Osim što su tako odmah eliminirani domaći prerađivači, Ministarstvo zdravstva još je na jedan način išlo na ruku inozemnim tvrtkama.

Za razliku od prijašnjih natječaja za nabavu vozila hitne pomoći u kojima se tražilo da ponuđač mora posjedovati rješenje Agencije za lijekove i medicinske proizvode i biti upisan u očevidnik te agencije u trenutku predaje ponude, Ministarstvo zdravstva na spomenutom natječaju omogućilo je da se Agencijino rješenje preda tek u trenutku isporuke vozila. Zašto je to bitno? Zato što to rješenje i upis u očevidnik nisu jeftini. Oni će tvrtku koja se bavi preinakom vozila hitne pomoći okvirno na godinu stajati 100 tisuća kuna, jer mora imati odgovornu osobu za vigilanciju medicinskih proizvoda koja će joj stalno biti na raspolaganju, odnosno mora stalno zaposlitli liječnika.

Strana tvrtka koja nema Agencijino rješenje (od četiri tvrtke koje imaju rješenje i koje su upisane u očevidnik samo je jedna strana), može ga ishoditi nakon što pobjedi na natječaju, odnosno bude sigurna u dobiveni posao. U tom slučaju Agencijino rješenje za nju više neće biti ulaganje u nesigurni posao i neće joj biti problem zbog toga zaposlitli liječnika.

U razvijenim europskim zemljama državne tvrtke i institucije rade upravo suprotno od ovog što je učinilo Ministarstvo zdravstva jer nastoje zaštiti i potaknuti domaću proizvodnju. Sa skrivenim zaprakama na natječajima kojima se preferiraju domaće tvrtke susreli su se svi oni koji su u Njemačkoj pokušali dobiti poslove opremanja namještajem neke državne institucije, a i u drugim sektorima situacija je slična. Čak i vrlo mlada i prilično neuvedena zemlja poput Kosova nastoji barem dio kolača zadržati za svoje tvrtke, pa je tako primjerice hrvatska IT tvrtka IN2 da bi dobila posao u toj državi, ondje morala otvoriti tvrtku i angažirati lokalnu kompaniju.

Slično su mogli učiniti i u Ministarstvu zdravstva. Da je osoba koja je sastavljala natječaj za kupnju vozila hitne pomoći razmišljala o očuvanju radnih mjesta u Hrvatskoj, onda bi barem u natječaju za tražila da ponuđač u trenutku predaje dokumentacije mora imati potrebna rješenja Agencije za lijekove. Tako bi strane kompanije koje nemaju te dozvole bile prisiljene bar dogovoriti suradnju s domaćim tvrtkama koje posjeduju ta rješenja.

Poticanje domaće proizvodnje očito sastavljaču natječaja nije bilo na vrhu popisa prioriteta, jer u suprotnom ne bi tražio da se na natječaj mogu javiti samo tvrtke s ugovorima vrednijima od 20 milijuna kuna kada takvih među domaćima nema. Budući da domaćine perađivače Ministarstvo ovim natječajem diskriminira, oni neće ni ubuduće moći doći do takve reference.

Pravno gledano, Zakon o javnoj nabavi omogućuje onomu tko raspisuje natječaj da traži dokaze i vrijednosne pokazatelje u svrhu utvrđivanja sposobnosti gospodarskog subjekta, ali da se oni ne razlikuju znatno od vrijednosti natječaja. Jednostavnijim rješenjem, stavljanje uvjeta u natječaj da ponuditelj mora imati prije sklopljen ugovor nije u suprotnosti sa Zakonom o javnoj nabavi, s tim da tražena vrijednost takvog ugovora ne bi smjela biti višestruko veća od vrijednosti nabave predmeta koji se nabavlja, nego razmjerna predmetu nabave.

Načelno, uvjet da ponuditelj mora imati barem jedan prije sklopljen ugovor nije diskriminirajući, ali, naravno, naručitelj mora paziti da tražena vrijednost takvog ugovora bude u ‘mjeri opravdanoj predmetom nabave i procijenjenom vrijednošću nabave’. To bi značilo, primjerice, da ta vrijednost ne bi smjela biti višestruko veća od vrijednosti predmeta koji se nabavlja, nego razmjerna predmetu nabave. Naručitelj može tražiti od ponuditelja da minimalno zadovolji uvjet kako bi dokazao da je sposoban realizirati posao. Također, naručitelj u dokumentaciji za nadmetanje treba obrazložiti svoje traženje glede postavljenih uvjeta tehničke i stručne sposobnosti.

Iako pravno gledano Ministarstvo zdravstva ima pravo postaviti takav uvjet, pogledaju li se drugi kriteriji natječaja, teško je ne oteti se dojmu da su natječajem preferirani strani ponuđači. Osim već spomenutih rješenja Agencije za lijekove koja u ovom natječaju nisu potrebna pri predaji dokumentacije, u oči upada i činjenica da je cijeli tekst natječaja napisan na engleskom jeziku te da su na engleskom trebale biti i predavane ponude.

Zašto su u Ministarstvu zdravstva odlučili kriterijima natječaja eliminirati domaće tvrtke, od te institucije nismo uspjeli dobiti objašnjenje. Nismo dobili odgovor ni na pitanje zašto je Ministarstvo natječajem tražilo vozila hitne pomoći minimalne visine od 160 centimetara, kada to nije u skladu s normom EN 1789 tip C. Naime, ta norma, koja se uobičajeno do sada tražila na svim natječajima za vozila hitne pomoći, zahtijeva minimalnu visinu vozila od 180 centimetara. Budući da će nova kola hitne pomoći biti visoka samo 160 centimetara, jedini logičan zaključak koji nakon toga možemo izvući jest da Ministarstvo ubuduće planira zapošljavati ispodprosječno visoke liječnike.

Ovakav postupak naručitelja kao tijela državne uprave opasno narušava položaj domaće proizvodnje i onemogućava joj da se ravnopravno ulovi u koštar s jakom konkurencijom nakon neizbježno skorog ulaska Hrvatske u EU. Natječaj je u suprotnosti s Vladinom proturecesijskom politikom koja naglašava potrebu poticanja domaće proizvodnje, a od Ministarstva zdravstva očekivalo bi se da provodi proklamiranu Vladinu politiku. Ovakvo ponašanje upozorava na potpuno pomanjkanje socijalne osjetljivosti, nedostatak brige o broju ugroženih ili izgubljenih radnih mjesta i održavanju domaće proizvodnje uopće. Ako je takva politika tijela državne vlasti, nije čudo što banke zbog ovakvih situacija ulaganje u domaću proizvodnju smatraju visoko rizičnim i time uopće nezanimljivim.

Domaći prerađivači jedino se nadaju da će i ovaj natječaj, kao i onaj Ustavnog suda, biti poništen ili da će barem biti promijenjeni sporni dijelovi. No pitanje je komu se mogu žaliti hrvatske tvrtke kada u samom natječaju Ministarstvo nije navelo pravni lijek koji bi regulirao postupak žalbe. A materijala za pobijanje natječaja itekako ima. Činjenica da je sedmi aneks natječaja kojim su mijenjane propozicije nabave jednom ponuđaču došao samo dva sata prije konačnog roka za predaju ponuda više je nego dovoljan razlog za to.