Hrvatska dijeli dvojbe EU

Dok u Sloveniji kukaju zbog neučinkovita državnog kapitalizma, u drugim se državama smatra da je krizu zapravo izazvala premalena kontrola države.

Vi sa zanimanjem iščekuju što će donijeti ova, izborna godina. Ključne riječi oko kojih će se, strateški i operativno, voditi polemika možemo relativno lako pobrojiti: Državni proračun (kako raspodijeliti novac za obrazovanje, mirovinske fondove i zdravstvo te povećati učinkovitost zaposlenih u javnom sektoru i državnim poduzećima…), Gospodarstvo (poticanje investicija, izvoza, smjerenje nelikvidnosti i nezaposlenosti, kvalitetnija dodjela poljoprivrednih poticaja…) i Perspektiva Hrvatske u EU (i uopće perspektiva EU te eura).

Činjenica je da je perspektiva Hrvatske u Uniji velika, barem u srednjoročnom razdoblju, jer je ulazak u EU bio cilj svim vladama. Fondovima EU otvara se mogućnost dobivanja 2,5 milijardi eura nepovratnih sredstava na godinu. Naravno, članarina je fiksna, a ako se operativno kvalitetno ne pripremimo, sredstva će otići drugim članicama.

Dugoročno Hrvatska će dijeliti sudbinu ostalih članica i pretvaranja, uspješnoga ili neuspješnoga, Konfederacije država u čvršću Federaciju, koja će preko europske Vlade i Parlamenta zahtijevati unisono ponašanje te kontrolirati standarde. Kao manja članica, s manjim brojem parlamentaraca, Hrvatska će biti prisiljena usklađivati svoje interese sa sličnim članicama (Slovenija, Češka, Mađarska…) kako bi izbjegla majorizaciju pri odlučivanju o bitnim pitanjima.

Za Hrvate bi ulazak u EU vjerojatno značio i bolji kreditni rejting, odnosno manju cijenu novca, i više prilika za strane investicije. Na izborima će vjerojatno biti polemike treba li uopće ulaziti u članstvo ako sama Unija nema perspektive, može li mala zemlja utjecati na odluke (djelom poučeni iskustvima članstva u bivšoj Federaciji) te navoditi sadašnju krizu u južnim članicama Unije. Međutim, zagovornici EU postavljat će pitanje što je alternativa.

Bit će teško odgovoriti na pitanja kako je bilo moguće da se uz postavljene kriterije ipak dogode golemi deficiti u nekim zemljama te posebice kako zaustaviti odljev kvalitetnih kadrova, što je upravo velik izazov u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj…

O pitanjima poput obrazovanja, zdravstva i mirovinskih fondova vode se rasprave svuda u svijetu. Zapadne zemlje tu su pred golemim izazovom. Hoće li generacija ‘mladih starača’ u mirovini pristati da scenarij o kojem su maštali godinama prije odlaska u mirovinu ne bude ispunjen jer će im se prava znatno smanjiti? U Hrvatskoj je stanje još složenije jer naši umirovljenici žive većinom na rubu siromaštva. Vjerojatno je potrebno reći istinu te odlučiti treba li uložiti u najkvalitetnije ili poticati određenu jednakost među društvenim slojevima i generacijama (znači više kapitalizma ili socijalizma). Uz istinu, potrebno je biti ustrajan jer mijenjanje sustava svake četiri godine vodi u kaos.

Međutim, najvažnije je pitanje gospodarstva. Gotovo nijedan društveni odnos ne može funkcionirati ako nije gospodarski efikasan. Ovdje je zanimljiv primjer Slovenije u kojoj se, iako ima dvostruko veći BDP po glavi stanovnika od naše zemlje, vode polemike na svim razinama o ključnom pitanju poput privatizacije. Dio makroekonomista smatra da je napravljena pogreška s Mencingerovim modelom kuponske privatizacije koja je odvela Sloveniju u državni kapitalizam. Taj sustav nije jasno naznačio vlasnike najvećih poduzeća koja nisu dovoljno efikasna, posebice u recesiji. Dakle, suprotan model privatizacije onomu u Hrvatskoj, a problem gotovo isti.

U drugim državama smatra se pak da je premalena kontrola države zapravo i izazvala krizu (nedovoljna kontrola financijskoga sektora) te se uspostavlja veća kontrola. Najefikasnija gospodarstva trenutačno su ona u kojima država znatno utječe na gospodarstvo (Kina, Indija, Brazil…) te pokušavaju smanjiti socijalne razlike i zadržati poduzetnički duh elite.

Dilema kako dalje, manjak resursa te strah i otpor budućim promjenama vidljivi su posvuda na svijetu, a alata koji su nam na raspolaganju kako bi se proveli strateški ciljevi nema previše. Međutim, nema alternative, nego hrabro, ponovo ispočetka, nastaviti graditi ono što smo počeli vjerujući da je sustav ‘pametniji’ i ‘iskusniji’.