Tvrtke u većinskom stranom vlasništvu – njih 37 – ostvaruju 37 posto prihoda, ali čak 88 posto dobiti 100 najvećih kompanija. S druge strane, tvrtke u većinskom državnom vlasništvu ostvaruju ukupni gubitak.
Kapitalistički ideal potpuno slobodnog tržišta ne postoji. Isto tako ni kapital nije posve imun na nacionalna obilježja, a vlasništvo je na kraju idealističke balade o tržišnom kapitalizmu bitno čak i u bezličnom globaliziranom svijetu. Sve te mitove srušila je posljednja globalna financijska kriza. To ne znači da u njima nema istine, no očito je da su proklamirana načela u presudnim trenucima podložna ‘korekcijama’. Baš to ovih je dana potvrdio i prvi čovjek Međunarodnoga monetarnog fonda.
- Liberalne teorije o otvorenom tržištu koje su proteklih 30 godina usmjeravale razvoj svjetskoga gospodarstva moraju se izmijeniti iz temelja. U stvaranju makroekonomskog okvira za novi svijet klatno će se barem malo zanijehati od tržišta prema državi – smatra čelnik MMF-a Dominique Strauss-Kahn.
Netom prije Italija je, unatoč proklamaciji o slobodnom tržištu u kojem navodno nije važno tko je vlasnik poduzeća, uskočila u vlak europskih zemalja koje se opiru stranom preuzimanju svojih strateških kompanija.
Kada govorimo o samom vlasništvu, i u teoriji i u praksi svaki od brojnih modela ima svoje prednosti i nedostatke koji ponajviše ovise o tome u kakvom okružju posluju i kakve su same tvrtke. Analiza vlasništva 100 najvećih hrvatskih kompanija, prema Fininim podacima o ukupnom prihodu iz 2009., daje dosta zanimljive rezultate. Isto tako razbija i neke mitove.
Među prvih 100 tvrtki, koje zajedno ostvaruju 244 milijarde kuna prihoda, najveći postotak ili 37 posto čine one u stranom vlasništvu, a ako im se doda i dio tvrtki poput Ine koje imaju raspršeno vlasništvo između brojnih stranih i domaćih (su)vlasnika, udio stranaca još se malo povećava. S druge strane, taj podatak demantira tezu o ‘ra.
Za razliku od države, svaki privatni vlasnik obično ima samo jednu ili nekoliko tvrtki u svom vlasništvu i znatno je zainteresiraniji za praćenje njihova poslovanja. To više, kaže Krešić, jer bolje poslovanje tvrtke privatnom vlasniku sjeda na osobni račun pri isplati dobiti, a u slučaju boljeg poslovanja državne tvrtke ipak se radi o novcu koji sjeda na državne račune, što je novac svih nas građana, a ne pojedinaca, pa bio on i ministar financija ili premijer.
- U svijetu ima primjera odličnih tvrtki u državnom vlasništvu, ali ipak mislim da je u ovom trenutku u Hrvatskoj prikladnije da država zadrži vlasništvo samo nad istinski strateškim tvrtkama i onima koje su prirodni monopolisti. Sve ostalo trebalo bi prodati i prepustiti tržišnom natjecanju. Ne vjerujem da je strateški interes države biti većinski vlasnik jednog dijela hotelskih poduzeća na Jadranu ili neperpektivnih vojnih objekata koji propadaju jer se njima nitko ne koristi – ističe Krešić.
Ekonomski analitičar Damir Novotny također smatra da vlasništvo ne bi trebalo mnogo značiti za upravljanje kompanijom, no ono u hrvatskim uvjetima često puno znači, i to u negativnom smislu. Prema njegovu mišljenju, to je zato što još nije provedena potpuna tranzicija koja bi omogućila i više standardne korporativnog upravljanja.
- Kad je ta tranzicija napravljena, nije bitno je li vlasništvo državno ili privatno. No kod nas državno vlasništvo gotovo u pravilu podrazumijeva klijentelističko upravljanje i iskorištavanje tih poduzeća koja služe za socijalne transfere i slično – kaže Novotny, dodajući da su jedine zemlje u kojima politika još dominira u upravljanju kompanijama Hrvatska, Slovenija, Srbija i Rusija, dok u europskim zemljama država tvrtkama upravlja po logici kapitala, a ne politike.
U strukturi vlasništva prvih deset tvrtki u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj ili Austriji nema državnih tvrtki pa Novotny pretpostavlja da će tako biti i u Hrvatskoj. Doduše, pitanje privatizacije kod nas je sada potpuno zamrlo jer je velik broj protivnika i na desnoj i na lijevoj političkoj opciji.
S druge strane, kompanijama u većinskom vlasništvu domaćih poduzeća najčešće se upravlja, kaže Novotny, po logici obiteljskih tvrtki, što znači da ne vole transparentnost. To je uglavnom i razlog zašto im je teško prikupiti dovoljno kapitala za širenje i zbog čega se ne mogu nametnuti u regiji jer su već sada više-manje prezadužene da bi se nastavile širiti na kreditima. Za najveći razvojni iskorak privatne kompanije u domaćem vlasništvu trebale bi imati i znatno više vlastitog kapitala. To je utakmica u kojoj strane kompanije još uvjerljivo vode.
