Home / Financije / NEUSPJEH

NEUSPJEH

Mnoge zemlje, pa i razvijene, obeshrabruju poduzetništvo kažnjavanjem bankrota. Sprečavaju neuspješne poduzetnike u daljnjim pokušajima ili čak u otvaranju računa u banci, a katkad bankrot tretiraju kao zločin.

Ipak, koliko god bili dobromajniji, takvi su pokušaji slavljenja neuspjeha pogrešni. Strah ne bi trebala zamijeniti tjeskoba, a slavljenje neuspjeha, čini se, ne vodi smanjenju tjeskobe. Prema Freudu, simptom je tjeskobe kada, primjerice, na običan štap iracionalno reagirate kao da je riječ o opasnoj zmiji. Strah je pak kad na opasnu zmiju reagirate kao da je opasna zmija. Tjeskoba je disfunkcionalna, a strah može biti koristan, štititi nas od neke pojave koja može biti opasna poput, primjerice, preuzimanja rizika. Poduzetnici u pravilu ‘zdravo’ strahuju od mogućih problema, ali ne dopuštaju da ih to paralizira.

Sljedeće tri ideje mogu pomoći donositeljima odluka strahom od neuspjeha potaknuti poduzetništvo, ali bez pretjeranog njegova veličanja.

Prvo, pomirite se s time da je neuspjeh prirodan dio poslovanja. U hiperpoduzetničkim zemljama poput Izraela, Tajvana ili Islanda, nespjesi u poduzetničkim počecima uobičajeni su, a famozna J-krivulja povrata neupitna je ideologija za sve venture kapitaliste. Neuspjeh dolazi brzo, za uspjeh treba vremena.

Ti početni neuspjehi važni su zato što generiraju sustavno učenje o tome gdje leže prilike, ili gdje one ne leže, i kako im pristupiti. Osim toga, omogućuju brzo oslobađanje ljudi, kapitala i ideja za neke druge obećavajuće projekte. Brzi neuspjeh znači i brzo uvlačenje novih igrača, ali mnogi donositelji odluka koji potiču poduzetništvo kao dio strategije ekonomskog razvoja smatraju nisku razinu stope neuspjelih pokušaja dokazom ispravnosti svojih politika. Umjesto toga trebali bi tražiti velik broj neuspjeha i uspjeha, s time da bi, jasno, prvog trebalo biti manje, bilo kvantitativno bilo kvalitativno.

Druga je ideja otklanjanje zapreka radi smanjenja objektivnih rizika neuspjelog poduhvata. Mnoge zemlje, pa i razvijene, nemajno obeshrabruju poduzetništvo kažnjavanjem bankrota. Sprečavaju neuspjele poduzetnike u daljnjim poslovnim pokušajima ili čak u otvaranju računa u banci, a nekad bankrot tretiraju kao zločin.

Zakoni koji povećavaju trošak neuspjeha sprečavaju angažman novih igrača. Radno je zakonodavstvo također važan činitelj. Istraživanja su pokazala da eliminiranje zakona koji otežavaju davanje otkaza i umjesto toga pružanje potpore otpuštenim radnicima čini poduzetnike otvorenijima za zapošljavanje ljudi u start-up tvrtkama, zato što znaju da ih lako mogu otpustiti bude li to nužno. Naposljetku, neuspjeh valja nastojati preobraziti u sjeme uspjeha. Suprotno uvriježenu mišljenju poduzetnici nisu bezobzirni kockari. Istina, rizični su poslovi neodvojivi aspekt guranja inovacije, ali važno je uvježbati poduzetnike da propadnu brzo, jeftino i u što manjem opsegu. Jeftini neuspjehi neće doći na naslovnice i ne povlače za sobom sramotu i neugodu. Donositelji odluka mogu poduprijeti treniranje poduzetnika u strategijama i vještinama ublažavanja rizika.

Uvažavanje tih savjeta znači da se nakon neuspjeha neće otvarati šampanjac. Tretiranje neuspjeha kao normalnog aspekta upuštanja u novi posao i razvijanje prave perspektive njegove vrijednosti pomoći će u smanjenju straha od neuspjeha, ali bez njegova nepotrebnog veličanja.

Vjerojatno najbolji primjer za kulturu neuspjeha nudi Izrael, zemlja koja je u nekoliko desetljeća uspjela svoje poljoprivredno orijentirano gospodarstvo preokrenuti u jedno od tehnološki najinovativnijih. Veliku ulogu u povezivanju i poticanju inovativnosti i poduzetničkog duha imala je kultura neuspjeha, odnosno specifičan nekonformistički odnos Izraelaca prema mogućem neuspjehu. Profesor Yitzhak Apeloig, dugogodišnji šef najprestižnijeg izraelskog instituta za tehnologiju Techniona, spominje taj pristup kao jedan od važnih faktora. Prema njemu, činjenica da netko nije uspio ne znači da je čovjek osuđen na neuspjeh.

Donositelji odluka od Singapura do Europske unije u posljednje vrijeme zalažu se za kulturu ‘prihvaćanja neuspjeha’ ne bi li potaknuli poduzetništvo. Tijekom ovogodišnjeg predstavljanja inicijative Bijele kuće pod nazivom ‘Startup America’ jedan od sudionika strastveno je zatražio da SAD počne razmišljati na jednak način. Napokon, nije li upravo neustrašivost američkih pionira, njihova spremnost da i posrnu u svom naumu razlog njihova konačnog uspjeha unatoč svim izgledima?

Jedna od ključnih razlika između onih koji uspijevaju i onih koji ne uspijevaju jest način na koji se prema neuspjehu odnose. Netko će nakon prvotnog neuspjeha pokušati ponovno, a netko će odustati uvjereno da to nije za njega, što, načelno, nije dobro zato što bi bilo pogubno kad bi svi tako razmišljali.

Thomas Edison više je od tisuću puta pogriješio prije nego što je uspio usavršiti žarulju, a neuspjeh je najbolje vjerojatno opisao Albert Einstein ustvrdivši kako ‘ne možete riješiti problem s istim načinom razmišljanja koji je problem stvorio’.

U nadilaženju neuspjeha treba biti uporan i pokušavati iznova, imajući na umu kako neuspjeh, dakako, nije nešto što treba izokrenuti i shvatiti kao uspjeh, kao što ne treba ni kulturu neuspjeha oblikovati kao normu, nego ga treba prihvatiti kao neizbježan element uspjeha. To je jedan od najozbiljnijih koraka u izvlačenju koristi iz neuspjeha kao pokazatelja koji u konačnici vodi prema uspjehu jer se tako smanjuje ili eliminira strah od neuspjeha, koji često paralizira.