Iskusni menadžer s političkim iskustvom u kratkom roku s minimumom sredstava pokrenuo zahtjevan projekt Matešina Olimpijskog odbora. Za sebe kaže da je jedinstven primjer u zemlji koji je promijenio toliko poslova. Sportska televizija samo će biti dodatno iskustvo.
Njegov je to tako uspješno za tako kratko vrijeme vodio jedan projekt kao što je ovaj Sportske televizije pokrenut u rujnu, prvevši ga kraju s manje sredstava nego što su to Zlatko Mateša i Hrvatski olimpijski odbor planirali, rekao je naš sugovornik o Petru Čavloviću, direktoru Sportske televizije koja je počela s emitiranjem ovog ponedjeljka.
Radi se o čovjeku koji je u više od 30 godina radnog vijeka promijenio nekoliko branši, stvorivši vrlo jaku mrežu poznanstava. Stipendist Končara diplomirao je 1978. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu (1982. ondje i magistrirao) te se zapošlio u Končarovu institutu radeći na velikim transformatorima. Potkraj osamdesetih predvodio je tim koji je postigao velik uspjeh jer su prvi u Jugoslaviji, čak i šire, ispitali veliki transformator na kratki spoj, što je, kaže, veoma komplicirana izvedba. Bio je to njegov prvi veliki uspjeh i nagrađen je funkcijom direktora, ali je ubrzo pao u hijerarhiji te je morao napustiti Končar.
Teško je dokučiti što se dogodilo jer Čavlović baš o tome ne govori mnogo, kao ni drugi. Samo tvrdi da nikad nije bio u sukobu ni s kim, a takvim ga opisuje i većina naših sugovornika koji kažu da je prilagodljiv okružju. Ipak, teško je reći da nije bio u nesuglasicama u karijeri, što se moglo čitati između redova dok smo razgovarali s njim. Prije će biti da nikad te nesuglasice nije spuštao na razinu svada, nego je diplomatski znao smiriti situaciju. To mu je još jedna dobra osobina koju ističu oni koji ga poznaju. Jedan njegov znanac opisao ga je kao ‘političara u krvi, a gospodarstvenika po vokaciji.’
Čovjek je ideje, vizije i inicijative, što pokazuje i nikad provedeni projekt u Ini koji mu je ostao velika boljka, kada je kao direktor Ina trgovine predlagao da se benzinske crpke na otocima daju u franšizu radnicima, držeći se načela ‘nikto svoje ne krate’. U Inu je došao 1990. za člana Uprave za informatiku, no javnosti je malo poznato da je bio šef logistike u Ministarstvu obrane 1991. te se u proljeće 1992. vratio u Inu s činom brigadira. Autor je Ina kartice, a osnovao je i Ina info centar na kojem se obučavalo 30 tisuća radnika Ine. Direktor Ina trgovine postao je 1997., a godinu poslije prešao je u Janaf na mjesto pomoćnika tadašnjeg predsjednika Uprave Ante Čičina Šaina.
Dokazao se kao vrlo strog, ali radišan i principijelno voditelj koji je znao povući i radikalne poteze. I sam to za sebe tvrdi, no negira da je kažnjavao ljudje, iako neki sugovornici tvrde da je znao i smijeniti s funkcija podređene. No ne može se reći da mu je to radni stil, dapače, mnogo razgovara s ljudima, sluša i prihvaća njihove ideje, ali njegovo držanje, glas, elokvencija i grimase dok nešto traži jasno sugeriraju da se dogovoreno mora odraditi i poštovati rokove. No ne kažnjava na prvu, veoma je strpljiv i uporan, a jedna od vrlina mu je da jako brzo procijeni ljude. Takav pristup temelji se na njegovu kršćanskom poimanju života, tj. u dijalogu i stalnom radu te odgovornosti, ali i uz često i jasno isticanje dovoljublja. Međutim, kažu sugovornici, a vidljivo je i iz razgovora s njim, ne radi se o isključivom čovjeku, dapače, iako mu njegova kršćanska načela određuju i radna, njegova praktična i tradicionalna religija u određenim situacijama ipak ustekne.