Provedba programa u sjeni velikog pospremanja HDZ-ova modela

Stanje je nemjerljivo teže nego 2000., a koalicija ne misli ni rezati sjekirom ni provesti revoluciju. Međutim, za takvu evoluciju treba mnogo više od jednog mandata.

To nije ništa novo – tim je zaključkom većina novinara sažela glavne gospodarske adute oporbene koalicije, kao da izobilje sličnih prijedloga frca svakoga dana. Tko god je odmahnuo rukom na ono što je javnosti predstavila kukuriku-koalicija ovog utorka na okruglom stolu HNS-a zaboravljaju važnu stvar – u ekonomiji je sve već izmišljeno, sve ideje i rješenja postoje, samo je pitanje s koliko će ih umijeća neka vlada kombinirati i hoće li odabrati za naše prilike najbolju kombinaciju. Uz pretpostavku da na tome uopće želi raditi. Ta je želja, zapravo odsutnost želje, bila Ahilova peta ‘powerpoint-programa’. Naš je ključni problem trajna odsutnost političke volje da se zadire u bilo kakav osinjak koji bi nakon četiri godine mandata mogao uzvratiti kaznom gubitka izbora. Bivša koalicjska vlada to jako dobro zna. U maniri najgoreg desničara, posve nesocijalistički, morala je rezati gdje god je stigla. Pretpostavke su da će oporba taj posao, ako osvoji izbore, morati odraditi još jedanput.

No o rezanjima koja straše birače nitko iz oporbe zasad ne govori. Navodno je Radimir Čačić, predsjednik HNS-a, zamislio da se sve četiri godine mandata proračunski rashodi ne smanjuju, nego zamrzavaju. Glavni im adut, i to SDP-ov ekonomski strateg Branko Grčić naglašava, nije rezanje, nego preraspodjela troškova. A to je već promjena ekonomskih politike. Ako nekom uzmeš da bi drugom dao, šalješ jasan signal koga i što kaniš razvijati.

Opomba sve adute stavlja na proizvodnju, ulaganja i izvoz. Čime? Neoporezivanjem reinvestirane dobiti, uvođenjem zaštitnih kamata, novom kreditnom ulogom HBOR-a, vraćanjem javno-privatnog partnerstva kao modela financiranja velikih projekata (za to će vjerojatno morati promijeniti rigidni zakon koji je zakomplikirao odnose između lokalne i središnje države), ‘čišćenjem’ katastra i gruntovnice pa sve do potpore izvozu po sektorima. Grčić upozorava da bez upletanja države poduzeća nemaju šanse. Kao argument izvlači brojke o bruto dodanoj vrijednosti (amortizacija, bruto plaće i bruto profit) koja u sedam od 15 anketiranih industrijskih grana iznosi manje od šest tisuća kuna po zaposlenome.

• Naša je koncepcija da spasimo sve što se može, da restrukturiramo tradicionalne industrije. Zato govorimo o troškovnoj konkurentnosti, i to u kratkom roku. U nove tehnologije i industrije ulagat će se dugoročno – tumači Grčić objašnjavajući da hitno treba riješiti i problem potkapitaliziranosti poduzeća, ponajprije malih i srednjih. U malim je poduzećima, naime, samo 25 posto vlastitog kapitala, ostalo su krediti. Zato se zauzimaju za poticanje manjih investicija jer se sada potiču samo one iznad 300 tisuća eura. Koji mali poduzetnik može toliko investirati, pita se Grčić? Nedavno je oporbu na međan izazvao premijerkin savjetnik Željko Lovrinčević poručivši im da svi koji ‘pikiraju’ na osvajanje Banske dvora moraju odgovoriti na pet pitanja: što smjeraju s mirovinama, što i kako s plaćama zaposlenih u državnoj upravi, kako vide socijalnu politiku, odnosno socijalne transfere, što je s investicijama te subvencijama? Svi oni koji ne znaju odgovore i.

Nastavak mirovinske reforme? Što će s mirovinama, nisu precizirali, no iz teze Dragana Kovačevića, ekonomskog stratega HNS-a, da se mirovinski fondovi u kojima je 40 milijardi kuna (kao i osiguravajuća društva i velike kompanije poput HT-a koje u bankama drže golem sterilizirani novac) moraju aktivnije uključiti u financiranje razvoja mogla bi se iščitati namjera da nastave ondje gdje je HDZ-ova vlada stala i dovrše mirovinsku reformu.

U još jednoj stvari misle nastaviti ondje gdje je sadašnja Vlada stala – riješiti nelikvidnost jednom za svagda. Iako u Programu oporavka lijepo piše da će se početkom ove godine rokovi plaćanja (nakon što središnja i lokalna država i sva njezina poduzeća poplaćuju dugove) skratiti na 45 dana, nigdje ne stoji kako će to točno provesti, kako će sami sebe i svoje tvrtke natjerati da tako doista i bude. Opozicija je ipak napravila korak više. Slavko Linić, SDP-ov saborski zastupnik, kaže da planiraju donijeti Zakon o plaćanjima koji bi rokove stišnuo u 30 dana, iznimno, uz dogovor do 60 dana, nakon čega se pokreće predstečajni postupak.

• Naš je cilj da vjerojtni imaju glavnu riječ, jer s državnim modelima A, B i C vjerojtnika se ostavilo da šeta, a jedan od najvećih vjerojtnika upravo je država. Donošenjem našeg proračuna država i sva njezina poduzeća plaćat će u roku – obećava Linić.

Doduše, prostor im je za takvo obećanje prilično sužen jer su posljednji put kada su preuzeli vlast nelikvidnost rješavali zaduženjem, a za nove dugove nema više slobodnog ni milimetra.

U toj će zadaća, kako stvari sada stojte, imati i potporu HUP-a. Prvi čovjek poslodavaca Ivan Ergović tvrdi da upravo izrađuju program nulte tolerancije na neplaćanja jer ni u HUP-u ne žele, kako kaže, loše dečke koji ne plaćaju. Šteta je što taj program nije uspio biti zgotovljen u isto vrijeme kada i ekonomski program oporbe jer bi tada cjelina bila potpuno usuglašena. No s obzirom na to da su promjene u vrhu HUP-a svježe, brža se reakcija nije ni mogla očekivati.

No program nije zaslužio samo cvijeće. Analitičar Žarko Primorac zamjera mu nedostatak orijentacije ako ne na dulji, barem na srednji rok: – Hrvatska je u krizi izgubila 141 tisuću radnih mjesta, kompletan prirast novozaposlenih. Ako znamo da novo radno mjesto stoji između 50 i stotinu tisuća eura, onda je jasno koliko nam novca treba samo da bismo vratili izgubljeno. Nama se dogodila deindustrializacija, izgubili smo kompetitivnost, inovacijske procese, nemamo ideju kako se razdužiti. Nama treba dokument ‘Hrvatska do 2020. godine’, kakav ima i EU – upozorio je oporbu Primorac.

To je potpuno točno (iako se iz mnogih aduta može iščitati i srednjoročna trajnost), no činjenica je da će se, ako osvoji vlast, oporba ponovno morati baviti dnevnim čišćenjem. I tu je temeljni problem njihova programa. Program je suvisao, izvediv, ima mnogo dobrih uporišta i s takve točke gledišta teško mu je naći manu. No stanje je nemjerljivo teže nego 2000. godine, uz potpuni nedostatak manevarskog prostora. Logično je zato da ne misle rezati sjezirom niti provesti revoluciju, nego evoluciju. Nažalost, za takvu evoluciju potrebno je mnogo više od jednog mandata, a povijest je pokazala da HDZ nema namjeru nastaviti ondje gdje je oporba stala. Zasad je jedino sigurno to da s izvedbom programa neće biti problema. Svi članovi koalicije gospodarstvu misle stisnuti zeleno svjetlo.