Disite punim pluCima!

U takvu ozračju svaljivanja krivnje i upiranja prstom Sócrates se sjajno snašao, bacajući strelice na oporbu. Odlučni protivnik traženja pomoći još prošli mjesec već se počeo pripremati za pokušaj osvajanja trećeg mandata 5. lipnja optuživanjem oporbe za odbijanje mjera štednje zbog kojih je na kraju Portugal tražio pomoć. Njegovo prozivanje najjače oporbe stranke, Socijaldemokratske, razumljivo je u kontekstu skorašnjih izbora, ali moglo bi zakomplicirati posao tripartitnomu međunarodnom pregovaračkom timu koji dogovor o spašavanju želi postići sa svim relevantnim političkim strankama, nikako samo s tehničkom vladom koja možda neće voditi zemlju za dva mjeseca.

Upravo je zato vrlo brzo odbačena varijanta koju su u prvi mah zamislili Portugalcii, o dogovaranju prijelaznog zajma, svojevrsnoga mosnog kredita, jer zemlji lova treba hitno, a izbori su tek u lipnju. Situacija je pomalo bizarna uzme li se u obzir načelni pristak oporbenih socijaldemokrata na rezove uz manje razlike u vrsti tih rezova. Najvažniji razlog pada programa štednje u ožujku bio je prijedlog socijalista da se uvede porez do 10 posto na mirovine iznad 1.500 eura. Za socijaliste je pak sporna privatizacijska kura koja bi uključivala i jednu od najvećih portugalskih banaka Caixa Geral de Depósitos, što veoma zanima EU. Deficit iz prošle godine treba gotovo prepoloviti već ove i svesti na 4,6 posto, sljedeće na tri i onda na dva posto 2013. Dakle, tko god pobijedio, neće dugo slaviti. Portugalu se unatoč rezanju plaća u javnom sektoru za pet posto u siječnju i zamrzavanju mirovina spremaju šok-terapija. Sasvim je jasno da neće moći izbjeći iznimno nepopularne mjere poput vala privatizacije, reforme tržišta rada, povećanja poreza i rezova u javnom sektoru. Eventualni dogovor sljedećih tjedana trebao bi se, prema načelnom planu, odobriti sredinom svibnja na sastanku ministara financija eurozone da bi Portugal mogao mirno dočekati 15. lipnja i sljedeći obrok duga. Da i izvlačenje cijelih zemalja može s vremenom postati rutinska operacija, pokazuje izostanak šoka ili panike, kako u Bruxellesu tako i u Lisabonu.

Unatoč želji Europe da prikaže Portugal kao uspješnu priču, istina je, ruku na srce, drukčija. Portugal je cijelo stoljeće skakutao gore-dolje, ali nikako nije uspjehao doista dosegnuti prosjek ujedinjene Europe. Pod fašističkom diktaturom od 1932. do 1974., zemlja je prema nekim tumačenjima ekonomski napredovala, a prema nekim nazadovala, ovisno o tome tko analizira, no od uspostavljanja demokracije 1974. Portugal je u slobodnom padu. Stabilizacija je počela nakon ulaska u EU 1986., tada još EEZ, u paketu sa susjedom Španjolskom. Zahvaljujući pojačanoj trgovini i izdašnim iznosima iz europskih fondova Portugal je učlanjenjem ušao u dulje razdoblje stabilnog rasta i razvoja, no do ulaska 10 članica iz Istočne i Srednje Europe ipak je bio jedna od najsrošašnijih članica Unije. Malta, Češka i Slovenija u međuvremenu su ga pretekle. Onda je ponovno početkom novog stoljeća ušao u silazni gospodarski trend, što je, naravno, kulminiralo izbijanjem globalne krize koja je ionako sve slabije makroekonomsko pokazatelje bacila u ponor. Prema izvješću najvećih novina u zemlji Diário de Notícias, Portugal je trošio previše 40 godina, od 1974. do danas. Dug se, dakle, gomilao desetljećima i zemlja, uz povremena razdoblja rasta, nikad nije dosegla više od otprilike tri četvrtine europskog prosjeka. Sócrates, koji je na mjesto premijera došao 2005., zapravo nije imao izgleda ozbiljno preokrenuti desetljeća ležernosti, pogotovo nakon što je udarila kriza.