Kako će buduća vlada lijevog centra osigurati oporavak države

Gospodarski pomaci koje Hrvatska čini od devedesetih do danas sporiji su od onih koje čine tranzicijske zemlje i cijela Europska unija. To jasno govori da zaostajemo i da se razlika ne smanjuje, nego povećava. Politika je, naime, mjerljiva disciplina u zemljama koje su svoju državnost odma knule od razine mahanja zastavama. Posljednjih smo osam godina izgubili. Gotovo su svi u zemlji, uključujući Vladu, toga svjesni. Svjesni su da Hrvatska treba sasvim drukčiji pristup, promjenu smjera.

Uostalom, upravo je to Vlada sama izrekla u motu Programa gospodarskog oporavka: ‘Vlada ne želi žrtvovati dugoročne interese društva zbog kratkoročnih probitaka’ i stoga ‘donosi program za cjelovit zaokret’. Nažalost, potpuno predvidljivo, vlada HDZ-a i HSS-a, a ubrzo nakon objave programa bez HSLS-a, nastavila je žrtvovati društvene interese zbog stranačkih probitaka, kao što je činila i sedam godina prije toga.

Posljedica je toga daljnji rast nezaposlenosti, vanjskoga duga, unutarnje nelikvidnosti itd. U međuvremenu, primjerice, lagat ćemo si da je nezaposlenost počela padati jer će se uspoređivati veljača 2011. s ožujkom 2011., a ne ovogodišnji ožujak s lanjskim, jer tada bi bilo vidljivo da se nezaposlenost povećala za još 3,6 posto. I tako redom laži i redom samoobmane do izbora. Vladi koja ne zna i vladi koja stoga donosi pogrešne odluke može se oprostiti. Međutim, nema i ne može biti razumijevanja za vladu koja svjesno nanosi štetu svojim građanima.

Zemlja treba nov početak, treba vladu s autoritetom, utemeljenu na samopouzdanju i samopoštovanju. Vlada čiji rezultati u proteklih osam godina dokazuju potpunu nesposobnost u upravljanju zemljom i vlast s desecima ljudi u zatvoru, sudskim procesima i istragama ne može imati ni jedno ni drugo.

Prema definiciji, izvršna vlast pretpostavlja sposobnost preuzimanja odgovornosti i donošenja odluka, stoga je potpuno jasno da mi takvu vlast danas nemamo i do izbora je nećemo imati.

Za dio ljudi koje je politika ni iz čega pretvorila u privid nečega, ali, nažalost, i stvarnu vlast koja upravlja ovom zemljom, razumijeva je strast za opstankom na vlasti. Zanimljivo je, ipak, kako to obrazlažu građanima. Vlastitim sljedbenicima i ovisnicima o vlasti nema ni potrebe objašnjavati. Određen postotak građana zloupotrebu vlasti uvijek smatra njezinim prirodnim pravom, uvjeren je da ako oni ne znaju, ne znaju ni drugi i da, ako oni jedno misle, drugo govore, a treće rade u pokušaju da, primjerice, dokažu svoju privrženost europskim vrijednostima, to čine i drugi.

Za taj dio građana sasvim je normalno pokušavati uvjeriti EU da smo na putu da postanemo pravna država koja funkcionira uz istodobno donošenje odluka o kršenju zakona u pokušaju da se protuzakonito stekne nekoliko mandata više promjenom izbornih jedinica. Pravo je pitanje kako vlast uspijeva nametnuti javnosti tezu ‘svi smo mi isti’ kao alibi za opstanak, i to uza snažnu potporu medija.

Čitajući u ovih dvadeset godina tisuću puta ponovljene objede – zbog kojih sam podigao niz tužbi i zbog kojih su ljudi koji su ih izricali osuđeni, zbog kojih je Državno odvjetništvo izdalo priopćenje o nedvojbenoj zakonitosti mojih postupaka u vrijeme ministarskog mandata – svaki se put ponovno upitam tko je tu lud. Ljudi koji to pišu i govore vjerojatno su svjesni prljavština svojih postupaka, ali i dalje to čine unoseći u to i strast, i zlubu, i mržnju, čak i onda kad nisu formalni dio vlasti.

Stalnim ponavljanjem i dalje nameću tezu ‘svi su isti’, pokušavajući objede staviti u istu ravan s organiziranim kriminalom pod vodstvom dugogodišnjeg lidera stranke i vlade čiji su godinama bili sljedbenici.

Riječ je, naime, o razini praga osjetljivosti na korupciju i kriminal. Iskreno, možemo biti ponosni da su naši glasači osjetljivi i na samu objedu bez obzira na to što to desnica zlorabi. Upravo to mora nas potaknuti na doseganje najviših standarda i nultu razinu osjetljivosti na korupciju u funkcioniranju buduće vlade jer to, za razliku od glasača desnice, naši glasači s razlogom očekuju i zahtijevaju.

Uvjerem sam da će se hrvatski građani napokon naći u položaju uspoređivati dvije mirnodopske vlade. Računova se vlada, naime, uspoređivala s vladama koje su se s razlogom ili bez njega pozivale na rat i razaranje kao alibi. Doživjela je poraz na izborima bez obzira na nedvojbene rezultate. Buduća vlada lijevog centra upravo na mjerljivosti politike i beskompromisnosti u provedbi pravne države može i mora osigurati oporavak zemlje.

Posljednjih smo osam godina izgubili. Gotovo su svi u zemlji, uključujući Vladu, toga svjesni. Svjesni su da Hrvatska treba sasvim drukčiji pristup, promjenu smjera.