Da je netko prije pet-šest godina nekom modnom stručnjaku rekao kako će se prodaja odjeće i obuće putem interneta mjeriti stotinama milijuna dolara, vjerojatno bi umro od smijeha. Svatko tko se imalo ‘kužio’ u modu, znao je da moda, pogotovo visoka, i internet jednostavno ne idu jedno uz drugo. Sporna je bila online kupnja odjeće i obuće (kako kupiti nešto a da se ne proba?!), a kamoli markiranih krpica kojima je mjesto na vješalicama u finim ormarima luksuzno opremljenih dizajnerskih trgovina. Po mogućnosti u centru metropole, dakako. No, kako to obično biva, praksa je pokazala kako tim nekoć čvrstim uvjerenjima nije mjesto u stvarnosti.
Asos je, baš kao Net-à-Porter, rastao polako i disciplinirano, što bi trebala biti poruka i ostalim igračima na tržištu. Naime, prošle godine u ovo vrijeme osnivačica Net-à-Portera prodala je svoj udjel u tvrtki za 50 milijuna dolara i ostala na njezinu čelu, dok je londonskom Asosu prihod narastao 35 posto u odnosu na prošlu godinu, a u financijskom izvještaju nemaju niti funte gubitka. Ono što je zajedničko tim dvjema kompanijama, osim što se bave modom, jest da su osnovane početkom novog tisućljeća, u vrijeme kad je puknuo mjehur potencijala internetskih stranica i mnogi su se suočili s milijunskim gubicima. Osim što su, dakle, lansirani u ta grbava vremena, njihovi osnivači bavili su se poprilično rizičnim biznisom, pogotovo zato što je potrošačima još bila strana navika kupnje odjeće putem interneta. Pa u čemu je stvar? Jesu li imali sreće ili je u pitanju nešto posve drugo? Možda bi trebalo zvučati utješno, ali sreća zaista nije ni u kakvoj vezi s njihovim uspjehom, već s dobrom strategijom.
Osnivačica Net-à-Portera Natalie Massenet bavila se novinarstvom, modom i stiliziranjem prije nego što je odlučila pokrenuti vlastiti biznis. Kao što piše Vanity Fair, ideja da pokrene online trgovinu dizajnerskom odjećom pala joj je napamet nakon što se njena potraga za parom Chloeinih traperica pokazala uzaludnom. Umjesto da kuka i čeka neku kompaniju koja će joj udovoljiti želje, odlučila je to učiniti sama te uz pomoć prijateljica poraditi na stvaranju novoga virtualnog brenda. Zgrnutu stanjem na tržištu i brojem ‘dotcom’ kompanija koje su se ugasile unatoč tome što su u njih investitori ulupali milijune, Massenet je shvatila da se valja voditi logikom kako ‘ne treba trčati dok ne znaš sigurno hodati’. Unatoč tome što su na početku prognoze bile obeshrabrujuće, što zbog tržišta što zbog sektora, njena intuicija pokazala se točnom.
Vlasnici luksuznih modnih brendova bili su prilično nepovjerljivi prema njezinu konceptu, rijetki su prišli na suradnju, a prijelomna točka bila je potpisivanje ugovora s brendom cipela Jimmy Choo. Od tog trenutka broj brendova koje je nudila stranica počeo je rasti, a poduzetnica smišljati načine kako ojačati brend i privući što više posjetitelja na stranicu. S obzirom na njenu karijeru u medijima ne čudi da je pokrenula i istoimeni online časopis, a poslije i Net-à-Porter TV, što joj je praktički omogućilo da ženama i sugerira što bi trebale kupiti (što je novo, što se nosi i kako se nosi), a to im potom dostaviti, upakirano u fine crne kutije sa svilenom trakom, gdje god se one nalazile. S vremenom, hrabra je poduzetnica uspjela pridobiti potrošače i modne dizajnere te stvoriti snažan, stotine milijuna dolara vrijedan brend online kupnje te lansirala i njegovu ekstenziju Man Porter.
