njić, o tom odnosu iskristalizirala su se dva stajališta koja imaju i svoje podvarijante. Prema prvom, koje je 2002. godine u knjizi ‘Rock of Ages’ sažeo paleontolog Stephen Jay Gould, znanost i religija potpuno su odvojene, imaju različita područja djelovanja i nemaju međusobnog dodira, odnosno znanost istražuje kako, a religija odgovara na pitanje zašto. Ta teza o odvojenosti, zapravo svojevršni ‘pakt o nenapadanju’, zanimljivo je, doživjela je brojne kritike ateista i vjernika. Ona sugerira postojanje dviju istina – znanstvene i religijske – koje su onda u načelu različite. Tada se, dodaje Runjić, otvara i pitanje koja je od njih prava i postoji li uopće istina. Štoviše, ateistički misliac i zoolog Richard Dawkins primijetio je da ova ‘prazna ideja’ otvara prostor u kojem se znanost i religija bore za individualnu vjeru. Ta prividno nekonfliktna pozicija, kaže Runjić, zapravo vodi u dvije radikalne varijante koje imaju pretenziju na pravu istinu: sejentizam i fideizam. U svojoj enciklici Fideo et Ratio (Vjera i razum) osuđuje ih i papa Ivan Pavao II.
Drugo stajalište zastupa tezu da su razum i vjera dva različita uvida u realnost, koji se ne isključuju nego nadopunjuju, pa su oba potrebna čovjeku. To je stajalište pojavljuje se još od Sv. Augustina i Galileja i podržava ga enciklika pape Ivana Pavla II. Ono je ideološka osnova poučavanja pape Benedikta XVI., ali i brojnih svjetskih znanstvenika. Danas primjerice moderna fizika raspolaže brojnim argumentima da je svemir nastao u Velikom prasku prije 14 do 16 milijardi godina. Nakon početnog trenutka golema energija uz fantastično visoku temperaturu širila se iz jedne točke uz stvaranje elementarnih čestica, a djelovanjem gravitacije nastajale su galaksije, zvijezde… Tako je odbačen alternativni model utemeljen na kontinuiranom stvaranju materije, prema kojem svemir nema ni početka ni kraja.