‘Put za EU’ svakako je hrvatski prioritet, ali ne može biti zamjena za nedostatak politike prema BiH. Ondje ni dekorativni hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH uskoro neće biti potreban.
Boris Tadić izabrao je Karađorđevo za mjesto samita Srbije, Turske i BiH. I tako se sastaše u utorak, u omiljenom Titovu lovištu predsjednik Srbije Boris Tadić, predsjednik Turske Abdullah Gül i trojica članova Predsjedništva BiH: Bakir Izetbegović, Nebojša Radmanović i Željko Komšić da bi porazgovarali o BiH i široj regionalnoj politici. Da je domaćin izabrao bilo koje drugo mjesto za održavanje ovog drugog po redu samita Turske, Srbije i BiH, bio bi to jedan u nizu multilateralnih sastanaka na kojima države grade i nastoje učvrstiti svoje političke pozicije uči nove runde političke rekonstrukcije Balkana, a u čijem je središtu rekonstrukcija BiH. Ali Karađorđevo kao mjesto tog samita odašilje vrlo snažnu poruku za Hrvatsku, koju bauk Karađorđeva prati u dvadesetogodišnjim intervalima.
Prije četrdeset godina ondje je Tito politički presudio tadašnjemu hrvatskom političkom vodstvu koje je tražilo veću autonomiju unutar SFRJ. Prije dvadeset godina u Karađorđevu su se sastali Milošević i Tuđman. Iz sastanka je nastao mit o dogovoru o srpsko-hrvatskoj podjeli BiH, koji je ishodište kriminalizacije Tuđmanove politike. A dvadeset godina poslije Boris Tadić iz Karađorđeva šalje poruku čija je dugoročno BiH: pola srpska – pola turska i bošnjačka.
Tadić uopće ne skriva svoju potporu Republici Srpskoj. Ni turski predsjednik Gül ne skriva potporu bošnjačkoj BiH. Još je manje skriva turski vanjski politički ministar Ahmet Davotoglu, koji otvoreno promovira neootomanski utjecaj na Balkanu kao rješenje za stabilnost i prosperitet. Gdje su tu Hrvati iz BiH? U Karađorđevu su predstavljeni u liku Željka Komšića koji već drugi mandat, prema izboru Bošnjaka, glumi hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH. U sljedećoj fazi ustavne rekonstrukcije BiH ni takav dekorativni hrvatski predstavnik vjerojatno neće biti potreban. Toliko iz Karađorđeva 2011. A Hrvatska? Ona je, dakako, na putu za EU. Pritom uopće ne mislim da članstvo u EU nije hrvatski strateški prioritet. Naprotiv. Već mislim da ‘put za EU’ ne može biti zamjena za višegodišnji nedostatak državne politike prema istočnom susjedstvu.
Doduše u posljednjih godinu dana i predsjednik Josipović i premijerka Kosor nešto su aktivniji u pokušaju podsjećanja na jednakopravnost Hrvata u BiH, upozoravaju kako je to za Hrvatsku i sigurnosno pitanje. Ali proces podjele BiH na srpsku i bošnjačko-tursku već je u završnici. Iza njega stoji vrlo konzistentne politike dviju ozbiljnih država: velike Turske koja putem BiH ostvaruje širenje svog utjecaja na Europu, i ambiciozne Srbije koja se nakon ratnih poraza političkim lukavstvima i pragmatičnim savezništima nametnula kao balkanski lider. U posljednjih desetak godina, koliko traje taj proces puzajuće revizije Daytonskog sporazuma i istiskivanja hrvatskog utjecaja iz BiH, hrvatska se politika pokazala apsolutno nedoraslonom tom izazovu, praveći se da ne vidi, ograđujući se permanentno od Tuđmanove politike prema BiH, učeći o toj politici na temelju salve Paddyja Ashdowna, ne uloživši minimum političkog napora da s vremenske razdaljine utvrdi kakva je to bila Tuđmanova politika prema BiH, kakva Miloševićeva i Izetbegovićeva, a kakva politika velikih sila, pažiši samo da je se ne bi optužilo za miješanje u unutarnja pitanja druge države.
I tako godinama slijepo obavljajući domaće zadaće iz Bruxellesa i uzdajući se u političko nečinjenje, hrvatska je politička elita dovela državu i sunarodnjake u BiH do toga da ih u ovoj pretposljednjoj rundi političke rekonstrukcije Balkana politički cipelare i Srbi, i Bošnjaci i zapadni saveznici. Osobito se to vidi nakon haške presude za Oluju, još više će se vidjeti nakon presude političko-vojnom vodstvu Herceg-Bosne.
Dobit će naši vrijedni mali Perice i nove domaće zadaće. Nakon što su im Tadić i Gül iz Karađorđeva poslali simboličnu poruku čija je BiH, moraju sami načiniti i suočiti naciju sa spoznajom da je to samo pravedna kazna za onaj sastanak između Tuđmana i Miloševića prije 20 godina. A kad ispune i tu domaću zadaću, još treba uime EU odnijeti 5 kg prevedenih pristupnih dokumenata Borisu Tadiću, 5 kg Zlatku Lagumdžiji. A mogu dati i jedan paket Abdullahu Gül. Ionako je već kao da je domaći.
Hrvatska je elita dovela sunarodnjake u BiH do toga da ih politički cipelare i Srbi, i Bošnjaci i zapadni saveznici. To je osobito vidljivo nakon haške presude za Oluju, a još više će se vidjeti nakon presude vodstvu Herceg-Bosne.
