U prvoj polovini 2011. Kinezi su u Europu uložili 64 milijarde dolara

U prvoj polovini 2011. Kinezi su u Europu uložili 64 milijarde dolara. Osnažen s oko 200 novih milijardi dolara, Državni kineski fond za ulaganja sprema se u novu veliku kupnju po svijetu. Nakon američkih državnih obveznica, i dalje su im zanimljivi strateški resursi, ali sve više i poznati brendovi. Kinezi se sada usmjeravaju prema Europi i tržištu luksusa.

Kako je počelo, uskoro će Kinezi morati uvesti redomate u uredima premijera i predsjednika jer prijeti izbijanje naguravanja i nerada između pustih delegacija u pohodima na nepresušnu kinesku blagajnu, odnedavna otvorenu za prijedloge i ideje. U proteklih nekoliko mjeseci žicanje love ozbiljno se intenziviralo, a posljednji u nizu bili su Španjolci prošli tjedan, iako su, kako se zasad čini, otišli kući iz Pekinga s vrećom obećanja, otprilike kao i Britanci potkraj prošle godine, unatoč razmjerno iznimno emotivnih ljubavnih izjava između kineskog premijera Wena Jiabaoa i njegova španjolskog kolege Joséa Luisa Zapatera, čija je zemlja sada najveća točka na radaru ekonomskih analitičara i investitora. Nakon ‘pada’ Portugala kao treće zemlje u programu Europske unije za spas fiskalno nestašnih članica, upravo je Zapaterova Španjolska zauzela čelno mjesto na investitorsko-analitičarskoj kladionici, kao najvjerojatnija sljedeća žrtva golenih dugova, parajućih deficita i, kako se to kaže, ‘slabih fundamenta’. Simpatije su uistinu bile javne. Jiabao je Zapateru rekao kako je Španjolska ‘najbolji kineski prijatelj u Europi’, a srodi Zapatero, zaslijepljen golenim kineskim deviznim rezervama, reciprocirao mu je nesvjestan klasičnoga kineskog očijukanja. Kina, poznato je svima, ima mnogo najboljih prijatelja, Španjolska je samo jedan od mnogih.

Kratica koju sanjaju premijeri i predsjednici diljem svijeta, čarobna riječ dosad neviđenih iscjeliteljskih moći jest CIC, državni kineski fond za ulaganja, tri slova toliko snažna da mogu doslovno preko noći izbrisati sve fiskalne probleme svjetskih rasipnika, ali i pokrenuti zaspala i nekonkurentna gospodarstva. Ugovor je to s vragom naravno, jer Kinezi CIC-om iscjeljuju za vrlo konkretnu cijenu, no Zapatero, kao ni francuski predsjednik Nicolas Sarkozy ili britanski premijer David Cameron, nemaju luksuz biranja, da spomenemo samo neke koji su se u posljednje vrijeme širokog osmjeha rukovali s kineskim kolegama naoružanim CIC-ovim milijardama. Svima im hitno treba lova i pri stup kineskom tržištu, odnosno lova kako god okreneš, a Kinezi je trenutačno imaju najviše i, da pače, raspoloženi su za trošenje. Zapatero je, konkretno, drogiran s devet milijardi CIC-ovih dolara obećanih španjolskim bankama i javnom dugu, odletio doma, samo da bi taj CIC, nemilosrdna koketa, dan poslije zanijekao bilo kakva konkretna obećanja. Navodno je Zapatero bio toliko opijen da je ponudio Kinezima kupnju udjela u španjolskim zračnim lukama, no čini se da ni to nije posebno impresioniralo kurtoaznog domaćina.

Nisu, dakako, ni Kinezi lijeni pa i sami potegnu do Europe s punom lisnicom, pa je tako početkom godine najvjerojatniji nasljednik sadašnjeg premijera Li Keqiang u siječnju prošetao Britanijom, Njemačkom i Španjolskom sklopivši ugovore vrijedne oko 20 milijardi dolara za svašta, od vina i maslinova ulja do Mercedesa. Slično je napravio predsjednik Hu Jinao potkraj prošle godine.

Sokovi će neusumnjivo dodatno poteći nakon što je objavljeno da bi CIC mogao dobiti novih sto do dvjesto, koliko se već Kinezima učini zgodnim, milijardi dolara za daljnja ulaganja po svijetu, a s obzirom na to da su prijašnjih 110 milijardi već razdijelili stvarajući nova prijateljstva po Europi i drugdje.

Svuda osim u Americi, sve nepoželjnijoj udavači čiji dugovi prestaju biti zanimljivi čak i Kinezima, najvećem sponzoru trenutačno. Prema nagadnjima, svjež kapital koji će biti uliven u CIC, uz navedenu namjenu, za cilj ima i smanjenje izloženosti američkom dugu, monstrumu otetom svakoj kontroli. Tih dvjesto milijardi, inače, Kinezi su zaradili u prvom kvartalu ove godine, dovodeći ukupan iznos, prema procjenama, na tri bilijuna dolara. Prvotno namijenjen financijskom igranju s viškom para, fond se u međuvremenu, zahvaljujući i činjenici da je baš negdje nakon njegova osnivanja 2007. cijela financijska kula od karata pala, preorijentirao na niz drugih, konkretnijih sektora, poput prirodnih resursa i energije, s tendencijom daljnje razvoja prema tehnologiji i luksuzima. Sudeći prema recentnim trendovima, poput sklapanja ugovora s Francuzima vrijednima oko 23 milijarde dolara, uz niz ‘manjih’ prosipanja love, kucnuo je čas za osvajanje posrulih europskih ekonomija, trenutačno bagatelnoj kupnji. Kinezi su već duboko zagazili u Afriku i Južnu Ameriku, pa se čini savim logičnim pozabaviti ‘starom damom’.

Njemačka grupa Emag u zajedničkom je vlasništvu kineske i njemačke obitelji, Volvo, nekoć švedski ponos, prešao je u ruke kineskoga Geelyja i sad je kineski ponos, mađarski Borsodchem, u vlasništvu Wahua, a kumulativni podaci u posljednjih šest mjeseci do kraja ožujka kažu kako su Kinezi uložili 64 milijarde dolara u Europu akvizicijama, trgovinskim ugovorima i zajmovima. Kao i u slučaju kineskoga računalnog diva Lenovo koji je kupio IBM-ovu proizvodnju računala, rezon je u velom broju tih akvizicija kupnja brenda, odnosno imena, kako bi se proširili na razvijena tržišta s imenom koje ne pobojuje kod kupaca skepsu prema kineskom proizvođaču. Kao i uvijek u povijest, novi bogataši, na neki način, kupuju bolje ime od osiromašene aristokracije, da bi i sami bili ta aristokracija.

Ta faza investiranja i dogovaranja po Europi zadnja je u nizu strateških poteza Pekinga u posljednjih desetak godina. Najprije su ulagali u američke obveznice kako bi svoj tečaj držali nisko i konkurirali jeftinom robom. Kako je ekonomski razvoj uzimao maha, preusmjerili su se na osiguravanje prirodnih resursa od strateške važnosti, što i sada traje, a u posljednjih nekoliko godina Kina je počela snažnije ulagati u financijska sredstva poput američkih banaka ili europskih dugova. Novi su trend poznati brendovi, odnosno sve snažnije usmjeravanje Kine prema tržištu luksusa i proizvoda s visokom dodanom vrijednošću, u smjeru postavljanja ekonomije na održivije temelje i prekidanje ovisnosti o izvozu jeftine robe. S druge strane, rastuća kineska srednja i visoka klasa znače potencijal za europske i američke proizvođače. Ako uspiju ostati europski i američki.