ULZBERGER MLAĐI

Novi CT uređaj iz Siemensa obara rekorde kombinirajući najbrže skeniranje na svijetu s najnižom dozom zračenja.

Prsni koš se po prvi put može skenirati za manje od jedne sekunde, a srce za čak samo četvrtinu sekunde. Dok se otkrivaju najzapletenije žile, doza zračenja je puno niža od one koja se koristi u upotrebi konvencionalnih metoda te je čak ispod razina godišnje prirodne izloženosti zračenju kod skeniranja srca. Zahvaljujući ovoj tehnologiji koja donosi značajan napredak, pacijentima je omogućena brža, jednostavnija i sigurnija slikovna dijagnostika.

Prema nekima možda i posljednji Mohikanac u borbi protiv rastuće popularnosti interneta, prevlasti oglašivača i površnih sadržaja, vlasnik The New York Timesa na kraju je morao položiti oružje i uvesti naplaćivanje na internetu, ali i dati više prostora oglašivačima.

Čovjek za kojeg su mnogi tvrdili da će pokopati svoje obiteljsko naslijeđe slijepom vjerom u novinarstvo – Arthur Ochs Sulzberger Mladi, izdavač i suvlasnik The New York Timesa, zabilježio je prošlog tjedna malu, ali važnu pobjedu. Naime, više od sto tisuća čitatelja odlučilo se pretplatiti na online-izdanje novina u tri tjedna otkad je ta kompanija postavila novi sustav naplate sadržaja na internetu. Je li riječ o Pirovoj pobjedi, još treba vidjeti. Kompanija u čijem su sastavu osim istoimenih novina i The Boston Globe, International Herald Tribune, 15 manjih dnevnih novina i više od 50 web-stranica bilježi 58 posto manju zaradu u prvom kvartalu, a online-izdanja nisu uspjela nadoknaditi velik pad marketinških prihoda tiska, kao ni pad naklade. Sada su se u kompaniji dosjetili novom načinu naplate sadržaja na NYTimes.com pa svima koji otvore više od 20 članaka na mjesec ponude pretplatu, što se zasad pokazalo dobrim.

Sulzbergeru svakako treba malo optimizma. Taj šezdesetogodišnjak četvrta je generacija u dinastiji koja ima većinsko vlasništvo nad njujorškim novinama otkad ih je 1896. pozajmljenim novcem kupio njegov pradjed Adolph Ochs. U to vrijeme, slično kao i danas, NYT su bile novine koje su gu bile novac, a rasla im je konkurencija. Stari Arthur osnovao je kompaniju The New York Times Co. i postavio novine na zdrave financijske temelje. Misija je bila objektivno izvještavanje, što je u to vrijeme, kad su sve novine bile iznimno stranački opredijeljene, bila revolucionarna politika. Novi smjer i znatno spuštanje cijene spasili su novine s ruba ponora i otad je tvrtka napredovala. Kad je mladi Arthur 1997. preuzeo novine od svog tate Arthura Ochsa Sulzbergera Starijega, obiteljski medijski imperij još se dobro držao na nogama.

Godina 2001. za novine je bila veliki jubilej i proslava 150. godišnjice izlaza. Otad nadalje sve je krenulo nizbrodu, počevši s vrijednošću dionice. Mnogi su kritičari rekli da drugačije nije ni moglo biti, jer obitelj Sulzberger oduvijek vjeruje da dobro novinarstvo prodaje novine. Međutim, došlo je vrijeme nove paradigme, kada treba postati jasno da se oglasi prodaju i da novinarstvo ima svoju cijenu. Romantiziranju tu nema mjesta, a upravo je dječačka naivnost Arthura stajala i ugleda i novca. Prva velika pogreška bila je agresivna kupnja kompanijskih dionica i povećavanje vlastitog portfelja u vrijeme dok je išlo dobro i kad je dionica vrijedila više od 50 dolara. U tu svrhu u samo četiri godine, do 2004., potrošio je 1,8 milijardi dolara unatoč tomu što su mu upravljačka prava zajamčena posjedom 89 posto takozvanih ‘B’ dionica kojima se ne trguje i koje pažljivo čuva obiteljski fond. Danas posjeduje i 20 posto dionica ‘A’ kojima je cijena prema posljednjim trgovanjima pala na ispod devet dolara (neko je vrijeme u 2009. bila ispod četiri dolara – što je cijena jednog primjerka Sunday Timesa).

Zatim je investirao u nova izdanja potrošivi više od milijardu dolara na kupnju The Boston Globea i International Herald Tribunea. Još je za svoje matične novine kupio lijepu, novu zgradu u New Yorku koju je dizajnirao Renzo Piano, cijelo vrijeme ne računajući na veliku internetsku prijetnju izdavaštva i zatvarajući oči pred znakovima nadolazeće krize.

Posljedično, Arthurova je zarada danas u slobodnom padu, a minusi se gomilaju na sve strane. Kamate dolaze na naplatu, pa je na iznenađenje mnogih 2009. u očaju pozajmio 250 milijuna dolara od meksičkog multimilijardera i najbogatijeg čovjeka na svijetu, sumnjivog, ali moćnog Carlaosa Slima.

Za Arthura je to ipak bilo manje zlo. Naime, koliko su stvari bile loše? Toliko da su neko vrijeme mediji spekulirali kako bi sâm Rupert Murdoch, svetac zaštitnik žutog tiska i utjelovljenje svega što Sulzberger prezire, mogao biti potencijalni kupac NYT-a (u međuvremenu je Murdoch rekao da bi taj potez bio ‘sranje’, što znači da nije zainteresiran). Kao rezultat lošeg poslovanja već dvije godine (nakon punih 40 godina otkad je kompanija na burzi) Sulzbergerovi nemaju nikakvu dividendu.

Paralelno s poslovnim potresima, mladom Arthuru nije išlo ni politički. Prvo nije mogao izdržati pritisak vlastite redakcije, pa je smijenio netom postavljenoj glavnog urednika, a zatim je učinio još veću pogrešku i branio svoju prijateljicu novinarku Judith Miller kad je završila u zatvoru jer nije htjela Kongresu reći tko je njezin izvor u lažnoj priči o iračkom oružju za masovno uništenje, koja je procurila iz Bijele kuće u vrijeme kad se Bushu baš išlo u rat. Kao šlag na tortu, njegova žena Gail Gregg zatražila je rastavu braka. Sve u svemu, ako dotad nije izgledao kao slabić, sada je postao predmet šala.

Govori se za Arthura da je slab, razmažen, blesav i netalentiran. Mark Bowden u članku za Vanity Fair opisao je Sulzbergera u malo boljem svjetlu. Kada želi biti, kaže Bowen, on je komunikativan, znatiželjan i nestrpljiv. Vrlo je impulzivan, zna prekidati ljude pošalicama koje doduše nisu baš jako smiješne, ali nisu ni glupe. Neki misle da je baš zabavan, dok drugi njegove pokušaje u konverzacijskom humoru iščitavaju kao još jedan primjer bogataške arogancije. Možda je bliže istini da je jednostavno malo previše ‘geeky’.

Napokon, on je obožavatelj ‘Zvjezdanih staza’ i ide na pilates. U svakom slučaju činjenica da je do svog bogatstva došao dinastičkim nasljeđivanjem kao prvoroden sin (u Sulzbergerovoj obitelji nasljeđuje se po muškoj liniji) ne odzvanja dobro u svjetlu njegovih poslovnih neuspjeha. Svojedobno se u još jednom pokušaju dosjetki i pošalica tijekom televizijske emisije usporedio s Kim Jong Ilom, nasljednikom prijestolja Sjeverne Koreje.

Usporedba i ovako nije urnebesna, a još je manje smiješna kad se zna da možda više govori o njegovu odnosu s vlastitim ocem nego o tome što je želio. Naime, Arthur stariji zvan ‘Punch’ (engl. udarac) rastao se od Arthurove majke dok je ovaj bio malo dijete, pa ga je odgojila majka Barbara Grant koja se udala za Davida Christyja, čovjeka koji je malog volio i odgojio u duhu Episkopalske crkve. Stari ‘Punch’ bio je Židov, volio je novinarstvo više nego obitelj, a i vjenčao se s novom ženom koja njegova sina iz prvog braka uopće nije voljela.

Unatoč svemu, Arthur mladi odlučio je živjeti sa svojim bogatim i dobro povezaným biološkim ocem te se pripremati da jednog dana naslijedi njegovo medijsko carstvo. U tu je svrhu najprije 1974. diplomirao politologiju na skupom privatnom Sveučilištu Tufts i zatim se zaputio u novinarstvo. Nakon iskustva u Raleighu Timesu otišao je u London raditi kao dopisnik za Associated Press. Iako je odradivao pristojan posao, bio je daleko od toga da postane novinarskom zvijezdom. Istina je da se nije baš lako motivirati na izvršnost kada ti je više-manje zajamčen The New York Times u naslijeđe. Reda radi odradio je izvještavanje iz Washingtona i gradsku rubriku u New Yorku prije nego što se prebacio na poslovnu stranu izdavaštva, kao zamjenik izdavača 1987. godine. Nakon što je tata ‘Punch’ otišao u mirovinu, sin ‘Pinch’ (engl. škrtac) došao je na vlast.

Nesretni novi nadimak Arthur Mladić zaradio je zbog brojnih rezova koje je, htio-ne htio, bio prisiljen provoditi kako bi održao kompaniju na suhom. Njegova je nesreća što je preuzeo kornilo kad je sata već bila na zacrtanom kursu izdavačkog novinarstva, međutim, imao je priliku popraviti situaciju nekoliko puta pa nije. Čak i dok su u 90-ima neki njegovi izvršni direktori upozoravali da se hitno treba modernizirati, on je stvari vodio na način Arthura starijega.

Diane Baker, koja je neko vrijeme bila financijska direktorica, šokirala se kad je nakon što je ušla u tvrtku shvatila da se svekoliko računovodstvo radi ručno. Doslovce nisu bili u stanju proizvesti tablicu u Excelu. Nije se ulagalo u softver ni u razvijanje poslovnog modela. Kao što je Baker rekla, u Timesu su posao vodili novinari, a ne poslovni ljudi. Dok su drugi u dobra vremena diverzificirali djelatnost (poput The Washington Posta), Sulzberger se tvrdoglavio odlučivao za skupu kupnju novih print-izdanja.

Kada su se njegovi konkurenti počeli baviti kreiranjem sadržaja za web, on je tvrdio da je ‘agnostik za platforme’ i da mijenjanje forme nije potrebno jer će ljudi sigurno platiti njegov sadržaj u obliku kakav je u tisku. Mnogi izdavači su upravo tu njegovu politiku kao primjer potpunog nerazumijevanja smjera u kojem ide novinarstvo. Osim toga nije ga zanimalo televizijsko tržište, nije ulagao u internetske tražilice, poput Googlea, kad je imao priliku, a nije sklopio ni ugovor s Amazonom kad su to njegovi direktori tražili jer je tvrdio da treba biti vjeran knjižarama koje se kod njih oglašavaju. Naivno? O, da. Ali na kraju ga zbog njegove naivnosti mnogi smatraju prvom i posljednjom linijom obrane poštenog novinarstva i njegovih vrijednosti od žutog tiska, trivijalnosti i populizma.

Kako god bilo, glavni urednik New York Timesa Bill Keller već je 2007. godine počeo smanjivati dužinu članaka i ograničavati opseg vijesti kako bi se osiguralo više mjesta za oglase. Uspjeh nytimes.com i lagani rast prihoda od internetskog oglašavanja te sve veća zarada od preplate mogu Sulzbergeru zasigurno ublažiti udarce okrutnog svijeta, ali nedavni uspjeh mogao bi biti nedovoljan za spas novina svjetskoga glasa s tradicijom dužom od 150 godina.