No, upozorava Runjić, ovakvo istraživanje upućuje na pitanja koja znanost ne može riješiti – zašto je svemir ureden, zašto postoje zakoni fizike, što je uvjetovalo nastanak života ako se zna da je to povezivanje brojnih fizičkih konstanti, a da su se one minimalno razlikovale od utemeljenih vrijednosti, život ne bi bio moguć. Znanstvenim postupkom nije se moglo doći do odgovora na ta intrigantna pitanja, a ovo je samo jedan od slučajeva kada znanstveno istraživanje dolazi do svojih granica i dotiče metafiziku, kaže Šunjić dodajući kako je znanstvena metoda, bilo da je riječ o fazi kreativnog skoka prema novoj hipotezi bilo o prihvaćanju i potvrđivanju hipoteze, često kompleksan postupak koji izlazi iz znanstvenih okvira. U znanstvenim raspravama često se može čuti ‘ne vjerujem, ‘ne sviđa mi se’, koji slijede iz intuitije, iskustva, osobnih predraza… – Kada bi postojao čovjek vođen isključivo zdravim razumom, ništa ne bi postigao u znanosti. Za njezin napredak nuždan je kreativan čin, za koji osoba bez fantazije nije sposobna. Stoga je bilo zanimljivo analizirati encikliku u kojoj se Papa već na početku opredijelio za komplementarnost vjere i razuma: ‘Premda je vjera iznad razuma, ipak nikad ne može biti pravog neslaganja između vjere i razuma. Iсти Bog, koji otkriva otajstva i ulijeva vjeru, udijelio je ljudskome duhu svjetlo razuma. Bog pak ne može zanijekati samoga sebe, niti istina ikad može proturječiti istini.’ Moram priznati da se lako poistovjećujem s ovako uravnoteženim pogledom na stvari – zaključuje Šunjić, uvjeren kako je važno spoznati granice racionalne spoznaje, potrebe znanosti za elementima vjere koji proizlaze iz samog istraživanja i naravi znanstvenika kao ljudskih bića, kako bi se moglo informirano suprotstavljati svim fundamentalizmima. Područje etike i morala, uvjeren je, i dalje je suveren teritorij religija, to više što su se znanstveni pokušaji osvajanja tog terena pokazali smiješnim i naivnim. Mnogi su, čak i u ateističkim krugovima, suglasni da podjela između ta dva svijeta dolazi iz drugih centara moći. Za brojne znanstvenike, čak i Francisa Collinsa, osnivača projekta humanoga genoma koji se izjašnjava kao znanstvenik i praktični vjernik, nijedno od dosadašnjih znanstvenih istraživanja nije pokolebalo njegovu vjeru u Boga stvaraoce. Današnjim ljudima, uvjeren je Šunjić, čak i mnogim vjernicima, glavna je prepreka u mirnom i tolerantnom promišljanju ta što je osnovna religijska premisa ljudima odbojnija nego ikad. Već i poštovanje nečijih religijskih uvjerenja zahtijeva od nas etičko djelovanje, a to odbija mnoge. Na razini pojedinaca poput prof. dr. sc. Šunjića ili Collinsa koegzistencija je očito moguća, bez štete za znanstvena dostignuća. U suvremenom je društvu tolerantnu koegzistenciju teže pronaći, posebice ako se stalno potiče na odabir jedne ili druge strane, što naposljetku dovodi do radikalizma.
Kako onda tumačite novinske napise o Hrvatskim vodama? – Vodno gospodarstvo ima svoja posebna pravila i zahtjeve, riječ je o specifičnim hidrotehničkim radovima i obvezama koje imamo kao javna i ‘hitna’ služba. Sve ovo možda uspije razjasniti važnost očuvanja vodnih resursa, posebno sada kada se traži i ekološki pristup te još veći zahtjevi od certificiranih poduzeća. U prilog su tome upravo pristigla rješenja Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave kojima su odbijene žalbe ponuditeljima koji su u napisima apostrofirani kao po ponuđenim iznosima najpovoljniji.
Rekli ste da ne želite kalkulirati o tome jesu li napis koordinirani s pokušajem da se Hrvatske vode pretvore u trgovačko društvo. Nisu li izvori vode manje više već u privatnim rukama? – Nisu. Riječ je o koncesijama za iskorištavanje voda, i to s vremenskim i količinskim limitiranjem korištenja. To znači da koncesionar ne može eksploatirati vode koliko želi. No o koncesijama za iskorištavanje voda ne odlučuju Hrvatske vode, već nadležno Ministarstvo. Hrvatska je jedna od najbogatijih europskih zemalja po rezervama slatke vode, raspoložimo s oko 9 milijardi kubika vode. Svaki naš grad ima pitku vodu i iz slavine se može piti od Istre do Dubrovnika. Pitka voda mogla bi postati naš brend i dobar turistički adut.
Što ste učinili u ove dvije i pol godine na čelu tvrtke? – Najvažnije je da novi zakon, donesen u vrijeme moga mandata, Hrvatske vode shvaća kao neprofitnu javnu organizaciju, po uzoru na sve ostale u Europi. Naš je interes da potrošimo sva namjenska sredstva, da se napravi što više kako bi i drugi ostvarili profit. Ti su drugi gospodarstvo, poljoprivreda, industrija i turizam. Ako na-pravimo nasip ili kanal u Baranji, na čijoj izgradnji radovi počinju ovih dana, poljoprivredi ćemo osigurati dobit, jer neće imati poplavu, a uz osigurano navodnjavanje imat će dovoljno vode za četiri žetve na godinu. Uostalom, vodno gospodarstvo temelj je svim prostornim planovima, jer bez magistralnih vodovoda nema gospodarskih zona. Ako uz njih ne prolazi magistralni cjevovod ili vodovod, ako nema kanalizacije i uređaja za pročišćavanje, nema šanse da će vam u te zone doći bilo koji investitor. To je naš zadatak.