Home / Tvrtke i tržišta / AKVIZICIJE Protekcionizam na djelu u pokušaju Talijana da spriječe Lactalisovo preuzimanje Parmalata

AKVIZICIJE Protekcionizam na djelu u pokušaju Talijana da spriječe Lactalisovo preuzimanje Parmalata

Protekcionizam na djelu u pokušaju Talijana da spriječe Lactalisovo preuzimanje Parmalata. Potkraj travnja francuski Lactalis objavio je ponudu za preostalih 71 posto talijanskog Parmalata za 3,38 milijardi eura. Riječ je o jednoj od najnižih ponuda u industriji za transakcije iznad 500 milijuna dolara. Talijani su ogorčeni već drugim francuskim preuzimanjem svojih poznatih brendova u kratkom roku.

Razlučeni općom nezainteresiranošću svojih partnera iz Unije za novi val afričkih imigranata, Talijani su elegantno riješili problem izdavanjem privremenih dozvola za boravak, što je automatski značilo i slobodu neometanog kretanja unutar Schengenskog sporazuma dojučerašnjim stanovnicima afričkog kontinenta. Talijani su si to mogli dopustiti jer većina došljaka nema interes ostati u Italiji, nego se želi nastaniti u drugim članicama, među kojima je Francuska jedno od traženijih odredišta. Ako u razmatranje dodate činjenicu da francuske tvrtke u posljednje vrijeme više ili manje jeftino kupuju talijanske pulene, jasno je i zašto gologuzi imigranti radije biraju susjednu Francusku; osjetili su, valjda, gdje je bolja perspektiva. Teret je to statusa dobrostojanje zemlje.

Dok Talijani muku muče s deficitom, javnim dugom i anemičnom ekonomijom, Francuzi prijateljski pružaju ruku preko granice i nude da dio tih briga preuzmu na sebe. U posljednjem tjednu travnja Lactalis se okuražio i odlučio objaviti ponudu za preostalih 71 posto Parmalata po cijeni od 2,6 eura za dionicu, odnosno ukupno 3,38 milijardi eura. Domaćini time nisu bili pretjerano oduševljeni, i to ne bez razloga: Bloombergova statistika pokazuje kako je riječ o jednoj od najnižih ponuda u industriji za transakcije iznad 500 milijuna dolara, a Parmalat slovi za kompaniju s najviše gotovine pri ruci od svih mljekarskih kompanija u svijetu. Takva je situacija vladala pretprošli i veći dio prošlog mjeseca. Čini se da se ni Talijani nisu sami sa sobom dogovorili o tome što hoće jer premijer Silvio Berlusconi, uvijek za akciju kad je riječ o biznisu, više ne dijeli takvo mišljenje.

Na sastanku s francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem potkraj travnja izjavio je da nema ništa protiv preuzimanja. Dapače, dobrodošlo je osnivanje velikih francusko-talijanskih grupacija koje mogu izdržati globalnu konkurenciju – rekao je. Samo mjesec dana prije Vlada je pokušala blokirati Lactalis od preuzimanja upravljačkih prava u Parmalatu. Prihvaćeno je mnogo mjera radi blokade preuzimanja, među ostalim posegnulo se za klasičnim prikrenim sustavom zaštite nacionalnog interesa koji se primjenjivao i u Hrvatskoj, Vladimim poticanjem treće strane na kupovanje preostalih dionica. Ministar gospodarstva Giulio Tremonti poslao je Parlamentu zakon kojim bi se zabranio prelazak ‘strateških’ kompanija u strane ruke, porezne vlasti pokrenule su istrage u slučaju Bulgarije i Parmalatova preuzimanja. Italija je bila na stražnjim nogama.

I onda se odjednom smirila. Koliko god na načelnoj razini prelazak u francuske ruke bio mrzak Talijanima, s poslovne strane nekoliko je uvjerljivih argumenta. Spajanjem bi se stvorio najveći mljekarski koncern na svijetu, a Parmalatovi ulagači vratili bi dio novca izgubljenog u najvećem talijanskom bankrotu prije osam godina nazvanom ‘europskim Enronom’. Kompanija je ‘kolabirala’ zbog optužbi da su tadašnji menadžeri lažirali računovodstvene podatke prikrivši milijarde eura gubitaka i duga. Prvotne negativne reakcije potaknulo je ‘tiho’ povećanje francuskog udjela za 15,3 posto na ukupno 29 u ožujku, što je očito bilo pripremanje terena za konačni zalogaj u travnju. Analitičari, lišeni patriotizma, daju za pravo premijera koji se predomislio tvrdnjom kako je to vjerojatno najbolja ponuda koju je Parmalat mogao dobiti. Sol na ranu Talijanima pak utrljavaju nenaklonjene brojke. Osim što je riječ o najnižoj ponudi u industriji (neto prihod prošle godine puta 16, iako nijedna druga akvizicija nije išla ispod množenja prihoda s 20), iznos od 3,38 milijardi eura nije realan trošak nakon što se u obzir uzme 1,44 milijarde eura Parmalatove gotovine i kratkoročne investicije, što stvarnu cijenu preuzimanja spušta na 1,77 milijardi.

Bagatela, ali ni gomilanje gotovine pod vladavinom Enrica Bondija, nije pomoglo tržišnoj vrijednosti kompanije koja je od povratka na burzu 2005. pala 16 posto. Istini za volju, puna kasica-prasica nije samo rezultat oporavljenog poslovanja nego dobivenih pravnih sporova nakon kolapsa. Popuštanju unatoč Talijani bi zakonom o zaštiti nacionalnih interesa zapravo samo kopirali isti takav francuski. Zanimljivo, Europska komisija zasad nije imala što reći osim najave da će ‘nastaviti pratiti provedbu Zakona o unutarnjem tržištu i konkurenciji’. Trenutačna situacija nije jasna. Talijani su najprije bili otvoreno protiv pa su se predomislili, a danas je pak teško utvrditi točne namjere. Tržište i analitičari ne očekuju protuponudu domaćeg konzorcija, a talijanska regulatorna agencija Consob najavila je da će Lactalisovu ponudu razmotriti brže nego što je uobičajeno.