Poruka novoj vladi: kejnezijanski model uz nastavak reformi

Većina je zemalja Srednje i Istočne Europe, uz iznimku Slovenije, tijekom političke i ekonomske tranzicije prihvatila i provodila snažne neoliberalne reforme. Tržišta su liberalizirana i potpuno otvorena, što je povećalo priljev inozemnog kapitala. Vlade tih zemalja istodobno su razvijale tržišne institucije i stvarale povoljno okružje za razvoj privatnoga poduzetničkog sektora. Provedene su reforme uz odgovarajuću vladinu industrijsku politiku rezultirale snažnim i održivim ekonomskim rastom kakav te zemlje nisu zabilježile u pedesetak proteklih godina. Nakon ulaska u punopravno članstvo EU te su zemlje zahvaljujući razvijenim tržišnim strukturama uspješno iskoristile prednosti velikog tržišta i zajedničke europske ekonomske politike.

Slovenija je tijekom tranzicije bila suzdržana u provođenju reformi i liberalizaciji tržišta, iskoristila je srednje-europske tržišne integracije i ekonomski rasla na zapravo zatečenoj ekonomskoj strukturi. Zbog zanemarivanja provedbe strukturnih reformi i razvoja privatnog sektora (prevladava paradržavni sektor) slovensko gospodarstvo danas se suočava s dubokom strateškom krizom.

Hrvatska je po uzoru na druge zemlje u tranziciji sredinom devedesetih počela liberalizaciju tržišta, ali bez većih učinaka na ekonomski rast. Nastavak otvaranja tržišta i privatizacija banaka i velikih državnih poduzeća (HT, Ina) u vrijeme vlade Ivice Račana otvorili su kanale uvozu inozemne štednje i rastu domaće javne i privatne potrošnje. To je, naravno, ubrzalo ekonomski rast, ali, nažalost, stvorilo je ekonomske strukture koje su danas ovisne o kretanju domaće potražnje. Globalna financijska kriza smanjila je dotok inozemnog kapitala i neposredno mogućnosti financiranja potrošnje javnog sektora i kućanstava. Vladin program gospodarskog oporavka, prihvaćen prije godinu dana i utemeljen na neoliberalnoj paradigmi (stvaranje ekonomske ravnoteže u vrlo dugim rokovima) nije utjecao (nije ni mogao) na rast hrvatske ekonomije. Svi makroekonomski pokazatelji nastavili su se pogoršavati, a zaustavljanje recesijskih trendova moglo bi se očekivati tek sredinom godine. Slobodni pad ekonomskih aktivnosti najvjerojatnije će se zaustaviti, ali uz iznimno visoke troškove. Trogodišnji gospodarski rast poništen je, nezaposlenost iznimno visoka, deficiti su se produbili, a zaduženost znatno porasla. Zakasnjelo dijagnosticiranje krize i nekompetentne reakcije hrvatske Vlade produljili su krizu i učinili vjerojatnim scenarij dugoročne stagnacije.

Financijska kriza produbila je nepovjerenje u stil vođenja ekonomske politike prema načelu ‘laissez faire’. Gotovo sve razvijene zemlje, zemlje članice EU, ali i većina zemalja u tranziciji, na krizu su odgovorile širokim spektrom mjera fiskalne i monetarne politike. Vlade su se, dakle, odlučile za državnu intervenciju, što je zaustavilo krizu i pokrenulo oporavak. Nestabilnost se, naravno, još osjeća. Ostaje otvoreno pitanje prezaduženosti zemalja poput Grčke, Portugala i Irske i nespremnosti njihovih vlada za provedbu programa štednje i reformi kojima bi se stabilizirale javne financije. Međutim, kombinacija decentraliziranosti i konkurentne sposobnosti pojedinih europskih regija s koordiniranim mjerama vlada članica stvara solidne pretpostavke za rast i jačanje EU kao jedne od najnašnijih svjetskih regija. Snažan kejnezijanski utjecaj na kreatore ekonomske politike može se ponovo vidjeti u antirecesijskim mjerama američke i europskih vlada.

U strahu od pretvaranja recesije u dugoročnu krizu, dakle depresiju, vlade razvijenih zemalja pronalazile su rješenje u (neo)kejnezijanskom pristupu, koji je u kratkom roku stabilizirao nacionalne ekonomije. Taj pristup zagovara intervencije iz fiskalnog i monetarnog sektora, odnosno snažniju ulogu vlade (i središnje banke), i suradnju s privatnom inicijativom. Dosadašnji (u načelu neoliberalan, ali zapravo duboko politiziran) pristup vođenju ekonomske politike hrvatske Vlade ne može ubrzati oporavak i zajamčiti dugoročno održiv rast. Zbog toga je potreban novi, kejnezijanski model uz nastavak provedbe tržišnih reformi. Veoma kompleksan zadatak za novu vladu!