Sirovi investiraju sirovo

Indicije da su Mladen Barišić i Barbara Bešenić isisane milijune prali ulažući u građevinske projekte novi su dokaz da je korupcijska elita bila sposobna prisvojene milijune sirovo uložiti samo u neproduktivne zgrade.

Naizgled je teško naći zajednički nazivnik tih triju informacija. Ipak, poznata je i ima dalekosežne posljedice. Prema svemu sudeći, Mladen Barišić i Barbara Bešenić tipični su predstavnici korupcionaške škole bliske HDZ-u koja je ne samo isisavala stotine milijuna kuna (eura?) iz nacionalne ekonomije nego ih je još gore, poslije usmjeravala u savim pogrešne oblike potrošnje. Posljedica je činjenice da je barišićima i bešeničama vrhunac poduzetništva bilo pranje love u građevinskih projektima za sebe ili za tržište i sve veća rupa u državnom proračunu.

Naravno da svatko onaj tko je pljačkao nacionalnu imovinu, bilo ucjenjivanjem tvrtki koje su morale plaćati politički reket i tako smanjiti svoje investicijske mogućnosti bilo izravnim potkradanjem poreznih obveznika, zaslužuje osudu i kaznu ako mu se djelo dokaže.

Međutim, kad su već pojedinci ili skupine ‘maznuli’ lovu, nije nevažno što su s njom učinili. Da su današnji stanovnici Remetinca prisvojeni novac uložili u gradnju tvornica koje bi sljedećih desetljeća zapošljavale stotine radnika i zarađivale dovoljno da se porezima i doprinosima puni državni proračun – krivnja bi im, barem u ekonomskom smislu, bila manja.

Ali, naravno da to nisu učinili! Naime, uglavnom je riječ o ljudima koji nemaju znanja za više oblike poduzetničkog razmišljanja i djelovanja. Kako su sirovo prisvajali novac, tako su ga sirovo i prali. Najjednostavnije je bilo naći kuma, prijatelja, stranačkog druga koji će preko veze ‘maznuti’ atraktivnu lokaciju, na njoj sagraditi poslovni ili stambeni objekt i prodati ‘kvadrate’. Ili ih iznajmiti. Rentijerstvo je duboko ukorijenjeno u mentalni sklop većeg dijela dosadašnje političke ‘elite’.

Tko je lud mučiti se s ulaganjem opljačkanoga u nekakvu tvornicu? Pa tu nikad kraja poslu! Sagradiš tvornicu, kupiš strojeve, moraš zaposlit ljude, obrađivati kupce, pregovarati s dobavljačima… I to ne jednokratno, nego iznova i iznova. Onako kako proizvodno-prodajni ciklus zahtijeva.

E, sad, ono što je za političke odabranike jednostavno (sagradi, prodaj, živi od kamata ili rente…), pogubno je za državni proračun. Svaka čast građevinarstvu, ali sagrađeni objekt sljedećih desetak godina nije izdašan punjač proračuna. Tvornica koja kontinuirano radi – jest. Luksuzni uredi što ih je navodno gradio Barišić zjape prazni, a da je Barbara Bešenić i završila svoj nakaradni privatni dvorac s kulama i zidinama, on bi, sa stajališta nacionalne ekonomije, ostao – mrtvi kapital. Osim ako turisti ne bi dolazili vidjeti najčudniju i najružniju građevinu sjeverne Hrvatske.

Reći će netko da su se i HDZ-ovi perači novca u Sanderovo vrijeme ponašali racionalno. Sustav je bio postavljen tako da je izglednije bilo ulagati u nekretnine nego u proizvodnju. I to je točno. Istri mentalni sklop usmjeravao je nacionalno bogatstvo u neproizvodne investicije, i to zatim obilno iskorištavao.

Postavlja se pitanje nije li ‘upucavanje’ oprane love u građevinske pothvate ipak manje zlo od ‘parkiranja’ tog istog novca u inozemstvu, na tajnim računima. Načelno, izvlačenje novca izvan Hrvatske još manje utječe na punjenje proračuna od građenja, jer u tome se bar jednokratno zaposle ljudi i plate nekakvi porezi.

Ali u ovom ludom sustavu taj odneseni novac domaćih perača strane banke vraćaju u Hrvatsku pozajmljujući ga državi (istina, uz lijepu zaradu) da zakrpa proračunske rupe nastale pogrešnim investiranjem političara-poduzetnika i njihovih partnera.