GRČKA

Glasina da bi mogla izaći iz eurozone izazvala je paniku jer takav slučaj EU nije predvidio. Pokazalo se da je prvobitni plan spašavanja Grčke težak 110 milijardi eura podcijenio problem ove posrnuće članice EU. Deficit je znatno veći od planiranog, dosadašnje mjere štednje nisu dale rezultata, vanjski je dug golem, protesti svakodnevni… A čelnici EU još nemaju pravog rješenja.

Kao što se i nagađalo proteklih tjedana, problem zvan Grčka daleko je od rješenja. Iako je načelna logika nalagala da nakon otpočinjanja pregovora s Portugalom, trećom zemljom obuhvaćenom europskim fondom za spašavanje, na red dođe Španjolska, uzorak se promijenio. Španjolce je, barem privremeno, od prijekornih pogleda financijskih tržišta i drugih članica monetarne unije nehotice spasila Grčka ponovnim izbijanjem u prvi plan. Istini za volju, reflektori su se možda samo nakratko okrenuli od Španjolske zato što mnogi strahuju kako će oživljavanje problema s Grčkom kao eksternaliju imati i ponovno jačanje strahova od španjolskog duga. I to bi, svaki put se ponovi, već dovelo u pitanje opstanak eurozone uopće.

Pokazalo se da prva zemlja u europskom mehanizmu spasa treba više od prije dogovorenih 110 milijardi eura za vraćanje u fiskalno prihvatljive okvire. Grčki je deficit prema posljednjim podacima osjetno veći od planiranog, umjesto ciljanih i očekivanih 9,4 posto zemlja je u prošloj godini imala rupicu od 10,5 posto u proračunu i dosad provedeni paketi štednje ne daju željene rezultate. Nevolja je to veća što je i dosad napravljeno izazvalo opći bunt i nerede na ulicama, pa socijalistička vlada premijera Georgea Papandreoua opravdano strahuje da bi novi paketi rezanja izazvali eksploziju nasilja i potpuno zaustavili ionako usporenu ekonomiju.

Sve to prouzročilo je prošlotjedni skandal koji je čelnicima eurozone i tržištima priuštio njemački Der Spiegel tekstom o tajnom sastanku ministara financija eurozone u Luksemburgu na kojem se navodno raspravljalo o izlasku Grčke iz eurozone. Da je zaista bio tajan, sugerira vrijeme, činjenica kako su protagonisti bili potpuno nespremni na prisutnost novinara i prvotno nijekanje luksemburskog premijera Jean-Claudea Junckera da se sastanak održava, a to je već samo po sebi dovoljno za raspirivanje svakojakih nagađanja.

Njemački tjednik kao cilj sastanka naveo je želju Grčke za izlaskom iz sustava zajedničke valute, što se njihovim partnerima nije svidjelo, zbog čega su ih po hitnom postupku od toga i odgovorili. Sve upletene strane srčano su zanijekale bilo kakvo razmatranje izlaska Grčke iz sustava zajedničke valute. – To je sasvim netočno, riječ je o potezu protiv eurozone – rekao je Philip Sachinides, zamjenik grčkog ministra financija. Naknadna mudrost objasnila je da cilj sastanka nije bila namjera Grčke da izađe iz eurozone, već poziv grčkom ministru financija na ‘pranje’ zbog presporih reformi, točnije zapinjanja programa privatizacije vrijednog 50 milijardi eura i uspostavljanja efikasnog poreznog sustava.

Eventualno restrukturiranje smanjilo bi grčki dug kratkim rezom, no ujedno bi značilo i gubitak novca za investitore, od kojih su mnogi europske banke, među njima i Europska središnja banka. Prema nekim procjenama, ‘šišanje’ bi značilo gubitak za ECB, praktički jedinog kreditora od izbijanja dužničke krize, težak gotovo 100 milijardi eura. Osim toga, efekt bi, tvrde analitičari, bio premalen da ozbiljnije popravi grčku situaciju, ali bi zato negativni efekti mogli biti mnogo veći, poput kolapsa grčkoga bankovnog sustava i prelijevanja krize na Španjolsku.

Taksativno pobrojene, mogućnosti uključuju više novca iz europske blagajne, restrukturiranje duga, daljnje programe štednje, više vremena za reforme, produžavanje rokova otplate ili olakšavanje uvjeta spašavanja. Većina efikasnih, brzih rješenja na stolu značila bi gubitak znatnih iznosa, pa ne čudi izostanak dogovora čelnika o tome što učiniti s Grčkom. Svi se poigrava, no restrukturiranje, čini se, ima najviše protivnika i najslabije kotira. Dapače, stvorio se konsenzus između Junckera, šefa ECB-a Jean-Claudea Tricheta i Olli Rehna, povjerenika Europske komisije za financije, da restrukturiranje ne dolazi u obzir.

Trenutačno je najpopularnije nekakvo mijenjanje uvjeta spašavanja, no nije jasno kakvo. Ministar financija George Papaconstantinou natuknuo je mogućnost povećanja dostupnih sredstava iz fonda, ali i rastezanja rokova otplate. Kako sada stvari stojte, Grčkoj će sljedeće godine nedostajati između 25 i 30 milijardi eura koje u trenutačnim uvjetima sami ne mogu nabaviti. Vraćanje financijskim tržištima planirano za kraj ove godine i službeno je odbačeno.

Komplikacije idu dalje. Uza sve navedeno, vodu su dodatno zamutili Finci, posljednji u nizu sjevernih naroda koji su otkrili pseudofašizam, novi politički trend popularan u hladnijim predjelima Europe. Finska euroskeptična stranka ostvarila je izvrsne rezultate na općim izborima prošlom mjesecu, osvojivši 19 posto mandata, i ponovila svoje protivljenje izvlačenju Portugala. To znači da će svaki dogovor o problematičnim članicama biti samo još teži jer su u Finskoj počeli pregovori s Istinškim Fincima o kreiranju vlade.

Ako bi zaista ušli u vladu i ostali pri svojim stajalištima, to bi značilo nemogućnost vađenja Portugala, kao i bilo koje daljnje akcije u smjeru spašavanja eventualnih drugih zemalja. Ili starih. Čak u slučaju da se to ne dogodi, finski parlament mora amenovati uspostavu trajnog mehanizma spašavanja i svako izvlačenje posrnutih zemalja, a pobjednica izbora Nacionalna koalicija nema dovoljno mandata za izglasavanje tih mjera. U tom scenariju odluka će pasti na Socijaldemokrate, skeptične prema spašavanjima, ali, kako se to kaže, razumne ljude s kojima se može razgovarati.

Pokazalo se tako još jednom da Europska unija nije u stanju dogovoriti sveobuhvatan i ozbiljan plan spašavanja koji bi trajao dovoljno dugo. Kompromisno političko trgovanje koje redovito rezultira polovičnim rješenjima samo je produšilo problem. Umjesto da se Grčkoj odmah namijenila veća svota, optimistično i očito neutemeljeno planiranje povratka financijskim tržištima potkraj ove godine sada je ponovno otvorilo problem koji je trebao biti riješen. Dogovorenih 110 milijardi ne pokriva, naime, potrebe zaduživanja za sljedeće dvije godine i zato je potreban nov dogovor. Imajući u vidu protekla iskustva, nepovjerenje financijskih tržišta prema sposobnosti Unije da postigne ozbiljan, održiv dogovor razumljivo je.