Kineska mudrost

Za proslavu Dana Europe u Zagrebu je odabrana optimistična priča o Trnoružici. Ne uspije li Hrvatska ‘u produžetku’ osmisli strategiju pristupanja, za koju godinu u HNK će trebati prikazati ‘Pepeljugu’?

Ipak, s obzirom na to da procedura ulaska u punopravno članstvo Europske unije, ako se i dogodi čudo 23. lipnja, birokratski traje otprilike dvije godine, ovo društvo još ima priliku zbrojiti se i osmisli koju ulogu i mjesto želi u obitelji europskih zemalja. Za to još nije kasno. Crte oko igrališta upravo se obilježavaju (pri čemu hrvatska Vlada pregovarački defenzivno i u tajnosti od igrača u biznisu pristaje na previše zahtjeva iz Bruxellesa). Pravila igre još se moraju prihvatiti u famoznom Poglavlju 23., ali i u takvim uvjetima moguće su bolje ili lošije strategije nasuprot nasumičnom i zasebnom igranju svakog igrača na domaćoj poslovno-političkoj sceni.

Možda je usporedba predaleka, ali zadržavaju kako svoju strategiju provodi Kina. Hrvatska se odavno tečajnom i mentalnom politikom otvorila uvozu kineske robe. Kineski je suficit u robnoj razmjeni s Hrvatskom fenomenalan. Očekivalo bi se da će Kinezi iskoristiti priliku, u preostalo vrijeme do sloma ovdašnje ekonomije uzeti maksimum. Ali nije tako. Oni shvaćaju da bi im zlatna koka mogla umijetiti pa sada njihov veleposlanik obilazi tvrtke poput Badela i Podravke tražeći mogućnosti da Kina više uvozi iz Hrvatske. Ili ovdje otvara radna mjesta kako bi ti zaposlenici u budućnosti mogli kupovati kineske proizvode. To se zove osmišljeno državništvo. Za razliku od domaćih tragikomedija u kojoj ‘veliki’ političari poput HSS-ovca Friščića, umjesto da sve snage usmjeri na izvoznu ofenzivu Hrvatske, prizemno-politikantski traže od guvernera Rohatinskoga da njihove glasače zaštiti od jakoga švicarskog franka!

Svaka hrvatska tvrtka i svaki zaposlenik u noj bit će punopravni član tržišta od otprilike 450 milijuna potrošača. Nema više poduzetnika i menadžera koji to smije zanemariti. Slagao se s ulaskom u EU ili ne. Problem je što se ulaženje u tu, prije svega ekonomsku, integraciju otegnulo na desetak godina. Pa mnogi biznismeni koji su prije nekoliko godina i mislili na svoje mjesto u EU, sada, zaokupljeni gubicima i recesijom, kao da to više ne mogu staviti među svoje prioritete.

Od sadašnje Vlade teško je očekivati da može i zna učiniti išta više od zaključenja pregovora pod svaku cijenu. Budući da nada umire posljednja, ostaje vjerovati da će poslije izbora možda biti drukčije. Jer ima i drugih poučnih predstava osim optimistične ‘Trnoružice’. Primjerice ‘Pijana noć 1918.’, koja pokazuje kako se te godine u Zagrebu nepromišljeno ušlo u Kraljevinu SHS-a. Ne bi bilo dobro ni da za koju godinu asocijacija na ulazak u EU umjesto ‘Trnoružice’ bude predstava ‘Pepeljuga’.