V I N K O B A R I Š I Ć

Dugo stagniranje, kakvo nas očekuje, donosi i nova pravila igre u poslovanju. Iako je svaka tvrtka priča za sebe, anketirani poduzetnici upozoravaju na stagnacijski poslovni model: tko god može, treba ulagati, ponajprije u nove proizvode i nova tržišta. Ostali pokušavaju preživjeti.

Izrazak iz recesije nepobitno je dobra vijest. Čak i ako se nova faza zove stagnacija, premda ta riječ uz najbolju volju ne može imati pozitivan prizvuk. A ako se prisjetimo da, stručnim ekonomskim rječnikom rečeno, u depresiji ili krizi koja znači pravi slom gospodarstva nismo ni bili, tu spoznaju možemo komotno proslaviti novcem koji nemamo, kao u dobrim starim vremenima. No što to, prevedeno u stvarni život poduzetnika, znači život u stagnaciji? Nekako je čak i utješno bilo mišliti da će nakon slobodnog pada i udarca o dno sve krenuti uzlaznom putanjom na kojoj će se brzo zaboraviti kako je bolan bio sam pad, no od toga, čini se, ništa.

Vožnja po dnu mogla bi biti ubitačno duga. Guverner Rohatinski prije godinu dana u Lideru je najavio doba stagnacije na nižoj razini od 2009., a prije nekoliko dana nije bio puno optimističniji u pogledu duljine i brzine gospodarskog oporavka. Ekonomski analitičari isto su tako malošušno složni u pogledu sporog oporavka uz minimalan rast BDP-a.

Iako je bilo kakav rast bolji nego pad, dugotrajna stagnacija može biti opasna: – Ako se dogodi da gospodarstvo nastavi stagnirati na ovim razinama aktivnosti, to bi moglo ostaviti dugoročnije posljedice jer sve više financijski iscrpljenih tvrtki ne bi moglo ulagati u tehnološku obnovu. Također, mnoge tvrtke koje su uspjele reprogramirati svoje financijske obveze sučile bi se ponovno s istim izazovom – kako reprogramirati već reprogramirane obveze. Uz to problem visoke nezaposlenosti u znatno produljenom razdoblju izazvao bi sigurno i političku nestabilnost, što bi opet moglo oslabiti rejting zemlje.

Stagnacija znači nezaposlenost, pesimizam, odgodu investicija i sve veće zaostajanje. Ako stagnaciju definiramo kao kratkoročne oscilacije ekonomske aktivnosti, kada gospodarstvo bilježi pozitivne stope rasta, koje su ipak niže nego u prethodnom razdoblju, onda je jasno, kaže direktorica Direkcije za ekonomska istraživanja Raiffeisen Consultinga Zrinka Živković Matijević, da je uz naše projekcije realnog rasta BDP-a od 1 posto u 2011. godini, 2 posto u 2012. godini te 3 posto u 2013. godini Hrvatska ušla u stagnaciju.

Razlozi takve situacije su strukturni i duboki te leže u činjenici da je gospodarstvo u proteklom desetljeću napreduvalo zahvaljujući visokom priljevu inozemnog kapitala (s osobnom potrošnjom kao glavnim pokretačem rasta), a ne na temelju vlastite konkurentske i proizvodne sposobnosti. Stagnacija podrazumijeva, dodaje, zadržavanje visoke nezaposlenosti, izostanak kreacije novih radnih mjesta, visoku razinu pesimizma, odgodu investicija i nemogućnost da se bez teških, razmjerno skupih reformi uopće počne s oporavkom te održivi rast i razvoj. U slučaju izostanka investicija Hrvatska će sve više zaostajati, ne samo za razvijenim tržištima nego i za tržištima Nove Europe, dakle u relativnim usporedivim pokazateljima nastavit će se pad općeg blagostanja.

Drugim riječima, ovisimo o domaćim i stranim investicijama, a kako država, kaže Novotny, ne potiče domaće, ovisimo o tome hoće li ovamo zalutati neki ozbiljni strani investitor. Osim, primjerice, farmaceutskog sektora koji ima dovoljno znanja i kapitala za investicije, na temelju čega se može očekivati i neki rast, sve ostaje na pojedinačnim primjerima. Oni koji, poput Agrokora ili Atlantica, imaju potporu financijskog sektora, širit će se dok mogu, a ostali će se spašavati kako tko zna i umije.

Kada bi postojale industrijske politike, smatra Novotny, moglo bi se očekivati i da neki prerađivački sektori povuku rast, no to je, pokazuju i primjeri nekih europskih zemalja, gotovo nemoguće bez ciljane strategije i subvencioniranja određenih investicija: – Ako ostane sve isto – isti modeli razvoja i isto nerazumijevanje problema, teško ćemo uspjeti. Tvrtke kao što je Đuro Đaković iscrpljene su svim mogućim problemima i mi samo nemamo snage za veće promjene. Imamo znanja, ali nam treba financijska potpora u području istraživanja i razvoja, što je preduvjet za opstanak na svjetskom tržištu. Država tu aktivnom politikom može puno učiniti.

Dok se sve kockice mozaika ne poslože, što prema dosadašnjem iskustvu zvuči prilično utopistički, ostaje da nas dobrim vijestima tu i tamo iznenađe neki individualci s entuzijazmom i kapitalom.