**I dalje sam uvjerena da su reklame bezličnije nego prije.**

Ciglar: – Služem se, jer je toliko novih medija, toliko novih kanala iz kojih svasta ‘pršti’. Naravno da je jako teško u tome svemu vidjeti nešto što je drugačije. Inače, uspoređe radi, htio bih napomenuti kako je krajem devedesetih najkreativnije (po broju osvojenih nagrada) bilo argentinsko tržište. Vrijeme kada su bili najnagrađiva- niji bilo je vrijeme kad su imali najveću krizu. Tada sam razgovarao s poznatim marketinškim stručnjakom koji mi je rekao: ‘Mi nemamo puno novca i zato moramo biti kreativni. Da neki od većih oglasača napravi velik iskorak, sigurno bi se svi povelj za njim.

Gulić: – Služem se i mislim da svijet ide sve više u smjeru ‘idiokracije’; postajemo sve gluplji i gluplji… Mislim da je Davor u pravu kad kaže da mi vidimo bit najboljega što se događa u svijetu… Međutim, tu ima još jedan problem. S vremenom su se kompanije razvile u velike sustave, u korporacije s vlastitom korporativnom kulturom. U korporaciji postoji sve osim kulture. Radije bih to nazvao korporacijskom nekulturom. I te su korporacije sada postale piramide straha jer se tu svatko svakoga boji. Neke kompanije sigurno uspjevaju biti okej. Ali kao i u svakom vidu umjetnosti i komunikacije postoji nešto što podilazi općem mišljenju. Hoću reći da u cijelome korporativnom ustroju ne postoji nijedan kreativni proces. Danas svaki kreativac iz agencija mora jednom napisati oglas ili headline, pa scenarij pa itd., a uvijek se trudi da to bude drugačije od onoga što je napravio jučer. To mu je i posao. S druge strane neki sustavi jednostavno to ne percipiraju kao potrebu. Posve je besmisleno imati spot za telekomunikacije koji će vidjeti neki čovjek i proširiti tu kreativu na print, ali razumjet će ga jedino onaj tko spot nije uopće vidio. Ili, danas sam baš prolazeći Heinzelovom gledao plakate: na jednom je Papa, na drugom kava, a na trećem jogurt. Posve sumanuta situacija! Zašto se Papa oglašava pokraj jogurta? Bojim se da ćemo takvu pristupu teško stati na kraj. Evo, ja mislim da ni Steve Jobs nije genijalni vizionar, već da je kreativni…

Ciglar: – …diktator.

Gulić: – Da, kreativni diktator.

Bruketa: – Dobra kreativa treba šefa koji zna što hoće.

Ciglar: – Moć korporacije jača je nego prije. One su postavile pravila i mi ih se moramo pridržavati.

Katkad mi se u neformalnim druženjima kreativci požale da pogrešni ljudi u kompanijama odlučuju o tome što treba prihvatiti, a što ne. Kakva su vaša iskustva? Tko donosi odluke o tome koja je ideja dobra i prihvatljiva?

Ciglar: – To bi se trebalo raditi na temelju objektivnih argumenta, a ne na osnovi toga sviđa li se nešto direktor i njegovoj tajnici.

Bruketa: – Što nije uvijek moguće.

Ciglar: – O komunikaciji treba razgovarati na način da ‘sviđanje’ ne bude jedini kriterij.

Bruketa: – Ne bih naš razgovor pretvorio u ‘hračkanje’ po klijentima. Cijela kreativna industrija ignorira masovnu kulturu. Ignorira se činjenica da su na koncert Jelene Rozge došli deseci tisuća ljudi. Mi se pravimo da to ne postoji. Okrenuli smo leda Jeleni Rozgi i gledamo u London. To je pravi izazov. Kako kreativnost prilagoditi tim segmentima kulture? Umjesto toga hrvatska kreativna industrija se pravi kao da svi u Hrvatskoj slušaju engleski pop i ozbiljnu glazbu.

Gulić: – Tomato je superprimjer ulične lokalno utemeljene priče. Ja sam radio Roko Tours koji se također temelji na toj masovnoj kulturi. Mislim da su klijenti okrenuti engleskom popu…

Ciglar: – Činjenica je da većina kreativaca radije hoće biti kreativna da ono što rade bude cool svima…

Gulić: – Smiješna je potreba za tim da komunikacija bude ‘urbana’. To znači upravo to, mi bismo htjeli biti Pariz i London, a to nismo…

Ciglar: – Zašto se nismo dotaknuli načina na koji klijenti tretiraju komunikaciju. Tretiraju je poput spajalice koju nabavlja njihov odjel nabave.