Gogoljeva ‘Ženidba’ u režiji Mateje Koležnik, posljednja ovosezonska Gavellina premijera, pravo je kazališno osvježenje. Osvaja i dramaturškim rješenjima i odličnim glumačkim ulogama.
Prepoznatljiva, zarazno istinita i originalna Gogoljeva dramaturgija, njegov apsurdno-groteški smijeh kroza suze zaživjeli su i u predstavi ‘Ženidba’ redateljice Mateje Koležnik, posljednjem ovogodišnjem Gavellinu premijernom naslovu. Niz fantastično iskrivljenih a opet toliko životnih likova, jednostavne i apsurdne situacije u kojima su se našli, neočekivana i nimalo znakova dramaturška rješenja, svojevrsni pomaknuti, karikirani realizam, sve to utjelovljuju Gavellini glumci, kostimima Ane Savić Gecan i scenografijom Iva Knezovića stavljeni u općesuvremeni, dvadesetostoljetni kontekst. Naravno da bi bili jednako suvremeni i svevremeni i bez te redateljske intervencije, no mora se priznati da su i kostimi i scena vrlo lijepi i efektni, a sve navedene Gogoljeve posebnosti u njima itekako dobro funkcioniraju.
Jednostavan zaplet, prije bismo mogli reći situacija, o posrednici za ugovaranje brakova, jednoj djevojci koja traži muža i čak pet prosaca, od kojih je jedan neodlučni neženja i odlučit će se na brak s djevojkom samo zbog tvrdokornog nagovaranja svoga bliskog prijatelja, nedavno vjenčanog uz pomoć iste te posrednice Fjokle Ivanovne, govori o zburjenosti i izgubljenosti svih tih ljudi. Njihovo nastojanje na braku krhko je koliko i njihova sigurnost u bilo što drugo, a njihove na sceni naizgled čudne i pretjerane reakcije ono su što čini pravo zbivanje ovog komada i predstave, što stvara komiku i tugu u isti mah. Čudni ljudi koji dolaze na vrata da bi prepravili scenu, skupina scenskih radnika, izrežiranih u istom ključu čitanja Gogolja kao i ostali glumci, izvrsna je minijatura, scensko rješenje kroz koje se sinjedjalo, u detalju, odlično oslikava cjelina predstave. Naizgled neobjašnjiva, dramaturški gotovo bezrazložna, a tako tipična gogoljevska situacija.