Talijani se preračunali, ništa od profita na crnogorskoj struji

Sumnje da se sve dogodilo slučajno pojavile su se odmah nakon uhićenja Dominiquea Strauss-Kahna zbog seksualnog uznemiravanja američke sobarice. Smatra se da je mnogima postao nezgodan zbog reformi MMF-a, popuštanja stege prema ekonomski posrnulima i odmicanja od SAD-a.

Odvjetnik Benjamin Brafman, jedan od napoznatijih njujorških krivičara, već je u ovim preliminarnim fazama počeo ‘raspoređivati trupe’, odnosno koristiti se medijima za promociju klijentove verzije. Tvrđnju policije o naglom odlasku pobija podatkom o Strauss-Kahnovu kašnjenju na ručak i činjenicom da se u blizini hotela zadržao dulje nakon događaja zbog kojeg je uhićen. Nadalje, u prilog Strauss-Kahnu ide i poziv hotelu iz aviona, putem mobitela, u kojem im javlja da je zaboravio drugi mobitel u sobi. Ili je jako pametan ili jako glup. Ako njegov odvjetnik ne bude dovoljno vješt, mogao bi u jednom od udobnih američkih zatvora provesti i do 25 godina, što je za čovjeka njegovih godina, 62, praktički doživotno. U međuvremenu se i Tri-stane Banon, francuska književnica, sjetila da je i nju pokušao silovati prije devet godina, pa je suočen i s mogućnošću druge istrage kod kuće. Banon je optužbe objavila prvi put pet godina nakon navodnog pokušaja silovanja u Strauss-Kahnovoj garsonijerici, na televiziji, no ime Strauss-Kahn je izrezano, a mediji nisu pokazali daljnji interes za pričom. Kažu zato što Banon nije poduzela nikakve pravne korake.

Kahnov slučaj, kao i Assangeov, sa sobom nosi širi kontekst, no čini se da za razliku od potonjeg Strauss-Kahn ima mnogo teži put do slobode. Assangeu je navodna žrtva silovanja dan poslije organizirala oproštajnu zabavu, a uz to optužnica se temelji na seksu bez kondoma, u najmanju ruku labavoj konstrukciji. Oni koji su stali u obranu Assangea imali su lak zadatak, čovjek je imao razne nezgodne dokumente, najbolji razlog da mu se ‘pakuje’, no kod Strauss-Kahn materijala ima još više. Dvije osnovne teorije o konstruiranju skandala vrte se oko činjenice da se nekima nije svidjelo okretanje MMF-a i zauzimanja nešto konstruktivnije uloge u globalnim problemima, dok drugi vole razloge za eventualno namještanje tražiti kod kuće, u rodnoj mu Francuskoj. Živahn Kahn trebao je biti glavni protukandidat, ispred Socijalističke stranke, sadašnjem predsjedniku Nicolasu Sarkozyju čija popularnost strelovito pada, no ne i ambicija.

Jedva da se malo ohladila priča o navodnom silovatelju Julianu Assangeu, osnivaču WikiLeaksa, a mediji su već dobili novog ‘celebrity’ silovatelja, ovaj put direktora Međunarodnoga monetarnog fonda Dominiquea Strauss-Kahna, kojeg je u subotu za pokušaj silovanja optužila sobarica njujorškog hotela u kojem je napaljeni direktor odsjedao. Razumijev, vijest se svijetom proširila kao požar, s njom i razne analize. U korist njegovoj obrani neće ići to što je očito u žurbi napustio hotel ubrzo nakon incidenta te da je doslovno izvučen iz aviona netom prije polijetanja. Još je tu otegodnih okolnosti, poput činjenice da ga bije glas nasilnog uspaljenka, čemu u prilog idu i neka druga svjedočanstva uz ono najnovije sobarice s Gvineje. Kahn je sproveden u zatvor i dva dana poslije predstavljen sucu, koji je glatko odbio ponuđenu jamčevinu od milijun dolara. Imajući u vidu maniru u kojoj je uhićen, jedina moguća odluka.

U vezi s prvom tezom, činjenica je da se MMF nakon izbijanja krize počeo postavljati ‘više prijateljski’ prema unesrećenim zemljama, koliko to uopće takva organizacija može, promijenivši imidž beskrupuloznog kreditora u interesu velikih kapitalističkih igrača. Koliko je to sadržajno točno, druga je stvar, no MMF je ublažio narav, barem na načelnoj razini. Tu se, naravno, teorije urote šire, pa se spominje odmicanje MMF-a od toplih njedara Amerike i preveliko popuštanje novim globalnim igračima, prije svega Kini, koja je nedavnim dogovorima osjetno napredovala u dioničarskoj strukturi Fonda.

Njegovi prijatelji već su se počeli naguravati za upražnjeno mjesto, a pragmatični Europljani odmah su počeli pripremati teren za svog kandidata, da ne bi slučajno ‘netko drugi’ pokušao iskoristiti trenutak slabosti i konfuzije pa progurati svog pijuna. Nepisana tradicija vodeće mjesto Svjetske banke davala je Amerikancu, MMF-a Europljaninu. Naravno da bi Europljani rado tu tradiciju nastavili, koliko god realnost njihovih financija sve manje opravdava takvo stajalište. Eufemizam se odnosi na zemlje u razvoju, prema nekim nagađanjima mogućem izvoru novog kandidata, slijedom sve jače uloge tih zemalja u globalnim financijama. Jedno od zvučnijih imena koja su isplivala jest ono bivšeg britanskog premijera Gordona Browna, uvjerljivog da ima dovoljno potpore unatoč otvorenom protivljenju aktualnog premijera Davida Camerona. Premda već neko vrijeme priprema teren, još ga se smatra outsiderom.

Osim njega lopta se s Christine Lagarde, francuskom ministricom financija, i Kemalom Derisom, bivšim turskim ministrom financija. Projekt u koje je Fond upleten, spašavanje Protugala i Grčke, nastavit će se, jasno, i bez Kahna, iako je on bio jedna od ključnih figura u dogovaranju uvjeta paketa pomoći, ali zato bi najviše mogla izgubiti Grčka, zemlja koja upravo treba dogovoriti nove uvjete spašavanja, čiji je otvoreni saveznik bio upravo Strauss-Kahn.

Kakav god bio ishod sudjenja, karijera čovjeka poznatog u Francuskoj po velikom seksualnom apetitu, čak i za francuske kriterije, uništena je. Za sam čin silovanja nije nikad bio optužen niti je to ovdje slučaj, no čovjek je evidentno prilično agresivan u svom udvaranju i ima tendenciju prijeći granicu prihvatljivog. Činjenica da je baš sada, u prilično delikatnom trenutku, kako na globalnoj financijskoj sceni, tako i u francuskoj politici, njegova nasilna strast izazila na vidjelo, može, ali i ne mora biti slučajna.

Hoće li Crna Gora postati talijanska energetska baza na Balkanu ili će, kako vole reći u opoziciji, propasti ‘treći pokušaj okupacije’ te države, trebalo bi biti poznato nakon što vladača koalicija odluči hoće li pristati na zahtjev A2A za revizijom ugovora o privatizaciji Elektroprivrede Crne Gore (EPCG). Premijer Igor Lukšić potvrdio je prošlog tjedna da kompanija iz Milana traži reviziju ugovora o djelomičnoj privatizaciji EPCG-a na osnovi kojeg su Talijani u rujnu 2009. za 430 milijuna eura kupili oko 44 posto dijonica države, malih investitora i građana. Ugovor, koji je potpisan nakon teških pregovora između vladajućih DPS-a i socijaldemokrata koji se zauzimaju za to da EPCG ostane u većinskom državnom vlasništvu, predviđeno je da A2A upravlja tom kompanijom u sljedećih pet godina. Pritom je Talijanima ostavljena mogućnost da 2015. preuzmu većinsko vlasništvo u EPCG-u ako do tada ostvare profit od 300 milijuna eura, uz investicije za modernizaciju.

Premijer Lukšić rekao je da razumije zahtjev Talijana za revizijom, jer prema sadašnjim uvjetima ne mogu ostvarivati profit pa ni ispuniti uvjet za stjecanje većinskog vlasništva 2015. Prošlogodišnji profit EPCG-a iznosio je malo manje od planiranih 20 milijuna eura, a od planiranih 40 milijuna eura za ovu godinu ostvarit će vjerojatno samo simboličan profit ili će čak biti u gubitku. Ključni je razlog za to cijena struje, koja je početkom godine za građane pojeftinila tri posto, a za mala i srednja preduzeća 30 posto, unatoč prvoj primjerakom Regulatorne agencije za energetiku (RAE) da će izazivati susret zahtjevu Talijana da struja za kućanstva poskupi za 79, a za mala i srednja preduzeća do 53 posto. Agencija se vjerojatno predomisila zbog pritiska javnosti i činjenice da im je Upravni sud za kratko vrijeme oborio četiri odluke, pri čemu je antologija ona da omogući EPCG-u da redovitim platišima naplaćuje tehničke gubitke u mreži i struju koju potroši nelegalno priključeni potrošači.

A2A, koju mediji dovode u vezu sa Silvijem Berlusconijem, od početka priče o privatizaciji EPCG-a bila je favorizirana, a nije slučajno da su Talijani gotovo cjelokupnu transakciju od 430 milijuna eura obavili preko Prve banke, koja je tada bila u većinskom vlasništvu obitelji Đukanović. Ta transakcija praktično je spasila Prvu banku od bankrota. EPCG je, nakon što su upravljanje tom kompanijom preuzeli Talijani, dvaput priskakao u pomoć Prvoj banci s 10 i 4,7 milijuna eura, pri čemu je EPCG nakon te posljednje dokapitalizacije povećao svoj udio u ovoj banci na 24 posto. O nesvakidašnjoj bliskosti crnogorskih i talijanskih vlasti govori i to što su Đukanović i Berlusconi potpisali ugovor o strateškoj suradnji na izgradnji podvodnog kabela za prijenos električne energije između Tivta i Pescare. Realizacija toga projekta tvrtku Terna stajala bi oko 720 milijuna eura.

Mediji spekuliraju da vladajući DPS navodno ‘razumije’ A2A kako bi se izbjegla blamaža i tužba te kompanije pred arbitražnim sudom u Londonu. Talijani bi navodno mogli tužiti Vladu u Podgorici zbog stavke iz ugovora o obvezi opskrbljivanja strujom Kombinata aluminija u Podgorici (KAP), koji EPCG-u trenutačno duguje više od 20 milijuna eura.