Istraživanja

Iz Leipziga je stiglo jedno od najvažnijih otkrića molekularne biologije, genetike i antropologije. Istraživači s Instituta Maxa Plancka utvrdili su da suvremeni čovjek u sebi nosi jedan do četiri posto gena izumrle vrste.

Iako je prošlo već više od 20 godina od ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke, još se s predrasuda gleda prema njemačkim pokrajinama koje su do rušenja Berlinskog zida bile pod ruskom okupacijom. Najviše predrasuda i stereotipa o Istočnim Nijemcima imaju upravo Zapadni, koji svoje sunarodnjake na neki način doživljavaju kao građane drugog reda, kao što uostalom ‘zapadnjaci’ percipiraju Europske iz nekadašnjega istočnog bloka. ‘Zapadni’ Nijemci istočnoj braći predbacuju nedostatak samoinicijative i gotovinski mentalitet, a u šali znaju reći kako i najneuspješniji mogu uspjeti u Istočnoj Njemačkoj.

Oči u oči s praćovjekom, točnije njegovim genomom, našao se hrvatski znanstvenik na radu u inozemstvu – molekularni biolog Tomislav Maričić.

Društvo Maxa Plancka osnovalo je 80 instituta diljem Njemačke, a prije nego što otvori neki institut, dobro istraži što nedostaje njemačkoj znanosti i što je uopće aktualno u svjetskoj znanosti. Ne mogu im oprostiti ni to što danas uživaju mirovine iako nisu uplaćivali u njihov mirovinski sustav. Stoga ne čudi što građani bivšeg DDR-a, kako je pokazalo istraživanje javnosti u povodu 20. godišnjice ujedinjenja, zapadnoj braći zamjeraju aroganciju i pomanjkanje osjećaja solidarnosti.

Kako ne treba robovati predrasudama i stereotipima, najbolje pokazuje primjer Leipziga koji je pola milijuna stanovnika najveći grad njemačke savezne pokrajine Saske. Iako je 40 godina socijalističkog sustava unazadilo grad u ekonomskom i infrastrukturnom smislu i zaustavilo rast broja stanovnika, Leipzig danas više nije grad na početku. Naime, kao sveučilišni centar ima visokokvalificiranu radnu snagu, što ga uz prometni položaj i sajmišnim centrom čini privlačnim za ulaganja.

Više od 6.000 istraživača svake godine radi na nekom od instituta Maxa Plancka. Trećinu direktora po institutima i polovinu istraživača nema njemačku putovnicu.

Upravo iz Leipziga stiglo nam je jedno od najvažnijih otkrića molekularne biologije, genetike, antropologije i paleoantropologije u zadnje vrijeme, a to je otkriće znanstvenika s Instituta Maxa Plancka za evolucijsku antropologiju, koji su rekonstrukcijom genoma neandertalca utvrdili da suvremeni čovjek u sebi nosi jedan do četiri posto gena te izumrle vrste.

To otkriće pobija dosadašnje teorije da nije bilo križanja između neandertalca i čovjeka. Do sada su znanstvenici vjerovali da su naši geni potekli izvorno iz Afrike.

Institut Maxa Plancka za evolucijsku antropologiju samo je jedan od tri takva instituta koje je osnovalo Društvo Maxa Plancka, a riječ je o nevladinoj i neprofitnoj organizaciji sa sjedištem u Münchenu. Osnovan 1997., to je prvi antropološki institut u Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata. Trebalo je više od 50 godina da Nijemci osnuju antropološki institut, i to zbog uloge njemačkih antropologa u njegovom rasnom teorijom o nadmoćnosti arijevske rase.

Projekt istraživanja genoma neandertalca, koji je trajao četiri godine i u kojem je sudjelovalo 56 autora iz 22 institucije diljem svijeta, vodio je Svante Pääbo, direktor Odjela za evolucijsku genetiku Instituta Maxa Plancka.

Molekularni biolog Tomislav Maričić iz Osijeka, koji je već četiri godine doktorand na Institutu Maxa Plancka, u Leipzig je došao nedugo nakon što je diplomirao na zagrebačkom PMF-u jer mu je bilo ponuđeno sudjelovanje u projektu. To znači biti na pravome mjestu u pravo vrijeme. Upravo nam je taj mladi hrvatski znanstvenik otkrio kako je infrastruktura Leipziga u posljednjih 20 godina dostigla razinu zapadnih njemačkih pokrajina.

Klima Leipziga slična je onoj sjeverozapadne Hrvatske, osim što ima više oblačnog vremena, ali zato nema, nama dobro poznatih, ljetnih sparina. Kroz grad teče rijeka Bijeli Elster, industrija je smještena uz rubne dijelove, a južno od grada je prostor s brojnim jezerima nazvan Leipziger Land.

Upravo nam je taj mladi hrvatski znanstvenik otkrio kako je infrastruktura Leipziga u posljednjih 20 godina dostigla razinu zapadnih njemačkih pokrajina. Što se tiče organiziranosti administracije i birokracije, mi bi u Hrvatskoj, kaže Maričić, bili presretni da kod nas to tako funkcionira. U Leipzigu mu se sviđa sve, grad je prekrasan i čist. Polovina grada prekrivena je parkovima, a klima je slična onoj sjeverozapadne Hrvatske, osim što ima više oblačnog vremena, ali zato nema, nama dobro poznatih, ljetnih sparina. Kroz grad teče rijeka Bijeli Elster, a južno je prostor s brojnim jezerima nazvan Leipziger Land. Maričić uživa u bogatom kulturnom životu grada, probao je i lokalna piva koja su vrlo cijenjena i sva su izvrsna.

U projektu istraživanja genoma neandertalca, koji je trajao četiri godine i u kojem je sudjelovalo 56 autora iz 22 institucije diljem svijeta, Maričić se, kaže, našao posve slučajno. U Institut Maxa Plancka došao je nedugo nakon što je diplomirao na zagrebačkom PMF-u jer mu je bilo ponuđeno sudjelovanje u projektu, što, naravno, nije odbio. To znači biti na pravome mjestu u pravo vrijeme.

Inače, Institut Maxa Plancka za evolucijsku antropologiju samo je jedan od tri instituta koje je osnovalo Društvo Max Planck, a riječ je o nevladinoj i neprofitnoj organizaciji sa sjedištem u Münchenu. Osnovan 1997., to je prvi antropološki institut u Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata. Trebalo je više od 50 godina da Nijemci osnuju antropološki institut, i to zbog uloge njemačkih antropologa u njegovom rasnom teorijom o nadmoćnosti arijevske rase, u ime koje je Hitler počinio sva zlodjela. Društvo Maxa Plancka osnovalo je 80 instituta diljem Njemačke, a prije nego što otvori neki institut, dobro istraži što nedostaje njemačkoj znanosti i što je aktualno u svjetskoj znanosti. Kada odluči osnovati novi institut, društvo na njegovo čelo dovodi najuglednije svjetske znanstvenike. Tako se dogodilo i s Institutom Maxa Plancka za evolucijsku antropologiju u Leipzigu. On ima pet direktora, vrhunskih znanstvenika, od kojih svaki vodi jednu granu istraživanja. Ostala dva instituta u Leipzigu bave se primijenjenom matematikom te psihologijom i lingvistikom. Na Institutu za evolucijsku antropologiju zaposlen je 450-ak ljudi, a velik je i protok studenata i doktoranata. Većina ih napravi projekt-dva i odu dalje, a tako planira i Maričić. Uskoro namjerava doktorirati na lepziškom sveučilištu na temu genom neandertalca i gen za jezik, nakon čega se ne namjerava vratiti u Hrvatsku. Barem ne na ovom stupnju karijere. Sljedeća njegova postaja je Berlin.

Zgodno je znati kako je lepziško sveučilište pohadala i aktualna njemačka kancelarka Angela Merkel, ali i veliki njemački književnik i mislilac Johann Wolfgang von Goethe te njemački filozof Friedrich Nietzsche. Turisti Leipzig obilaze i zbog odavanja počasti slavnom skladatelju i orguljašu Johannu Sebastianu Bachu koji je život završio kao kantor u luteranskoj Crkvi sv. Tome i gradski glazbeni direktor. U Leipzigu je i pokopan.

Iako je znanstveno razumijevanje svijeta sve bolje, znanstvenici još nemaju odgovor o nastanku života na Zemlji. S druge strane, Katolička crkva nema ništa protiv Darwinove teorije evolucije ističući kako nema razloga zašto Bog nije mogao iskorištiti evolucijske procese u stvaranju ljudske vrste. Naime, biblijski prikaz prema kojem je Bog stvorio Zemlju za šest dana doživljavaju kao alegoriju o načinu na koji je Bog stvorio svijet. Zato nas je na kraju priče zanimalo što o stvaranju svijeta i života na njemu misli naš mladi znanstvenik. Je li život nastao slučajno ili iza tog misterija ipak stoji veliki kreator, Stvoritelj, odnosno Bog? Maričić nam je diplomatski odgovorio kako smatra da se i bez Boga može objasniti nastanak života na Zemlji. Bit će zanimljivo postaviti mu isto pitanje kada bude imao 20-ak godina više.