NOVI OVRŠNI ZAKON Lakše do naplate duga kad 1. siječnja 2012. stignu javni ovršitelji

U vezi s ovršnim propisima kod nas vlada prava pometnja: dijelom je na snazi stari zakon, dijelom novi, jer neke su odredbe toga novog Ovršnog zakona stupile na snagu prošle jeseni, neke 1. siječnja, neke će stupiti na snagu 1. prosinca 2012., a neke tek kad uđemo u EU. U toj mješavini propisa teško se snaći i dužnicima i vjerovnicima i sucima.

Kada je riječ o postupovnim (procesnim) pravilima, živimo u dosta manjkavu pravnom okruženju. Ključni je propis svakako Zakon o parničnom postupku (ZPP) koji je u bivšoj državi donesen davne 1977. i mijenjan je čak devet puta. Nakon osamostaljenja taj je propis preuzet i do danas mijenjan pet puta, a upravo je u tijeku i šesta (dosta opsežna) izmjena. Izvanparnični zakon još nemamo (kao što ga nije imala ni bivša država) i koriste se pravna pravila iz davne 1934. godine. Stečajni je zakon donesen 1996. godine i dosad se mijenjao čak sedam puta. Svi ti postupci bez ovrhe ne znače baš ništa, a Ovršni zakon mijenjao se čak osam puta od 1996. kad je donesen. Sada je djelomično na snazi taj osam puta mijenjani zakon, a dijelom je na snazi istoimeni zakon (Ovršni zakon) iz 2010. godine. I tu sada dolazi do pomutnje. Jer dio članaka tog novog ovršnog zakona stupa na snagu osam dana nakon objave u Narodnim novinama, dio 1. siječnja 2011., dio 1. siječnja 2012., a dio danom prijama Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije.

A pravna sigurnost? Prvi je dojam, dakako, nepreglednost, što često znači i pravnu nesigurnost i vladavinu neprava. Kad se podrobnije pogleda vidi se da su osmog dana od objave (dakle, 18. listopada 2010.) stupila na snagu u cijelosti samo tri članka (127., 205., 208) uz još nekoliko članaka (pet) koji su tada stupili na snagu samo djelomično. Drugu grupu čine članci koji su stupili na snagu 1. siječnja godine. U toj je skupini pet članaka u cijelosti i još jedan djelomično.

Treća i najveća grupa članaka Ovršnog zakona jest ona koja stupa na snagu 1. siječnja 2012. g. Ovisno o tome računamo li samo članke na koje se to odnosi u cijelosti ili i one kod kojih dijelovi članka u različitom roku stupaju na snagu, a riječ je o čak 317 članaka (minimalno) ili 323 (maksimalno).

Četvrta grupa članaka (njih devet) stupa na snagu trenutkom punopravnog članstva u EU. Prisjećajući se primjedbi Ustavnog suda na rad hrvatskog zakonodavca u dijelu izrade pročišćenih tekstova s naglaskom upravo na načelu pravne sigurnosti i vladavine prava, teško se oteti uistinu da i tekst novoga Ovršnog zakona zaslužuje slične prigovore.

Tko će biti javni ovršitelj? Već je na snazi ključno pitanje zadužnica i biako zadužnica, glede čega su već doneseni i odgovarajući podzakonski akti. Naime, ta sredstva osiguranja moraju biti, što prije nije bio slučaj, u obliku solemnizirane isprave. To pak znači da javni bilježnik mora stranke temeljito upozoriti na to u što ulaze (zadužnica ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrši) pri čemu su iznosi naknade za solemnizaciju smanjeni i maksimum iznosi 500 kn uvećan za PDV.

Od novina koje stupaju na snagu tek 1. siječnja 2012. vjerojatno je najvažnije uvođenje nove institucije javnih ovršitelja koji se donekle mogu usporediti s javnim bilježnicima za koje se gotovo i ne sjećamo vremena kad ih nije bilo. Riječ je o još jednom potezu zakonodavca na tragu rasterećenja pravosuđa za koji treba pričekati i vidjeti je li dobar ili loš. U svakom slučaju, to je nova poduzetnička niša koja će omogućiti, budu li najave opravdane, vjerovnicima da stoje mnogo bolje nego danas. To se ne odnosi samo na ono što će ovršitelji raditi nego i na to da će sudovi, rasterećeni toga dijela posla, moći još bolje i učinkovitije obavljati svoj posao.

Previše dvojbi Unatoč jasno postavljenim uvjetima za posao javnog ovršitelja i (barem deklarativne) potpore samo i isključivo kvaliteti, valja očekivati da će sam postupak imenovanja izazvati ne samo veliki interes onih koji žele biti imenovani nego i vrlo izgledne prijepore u vezi s imenovanjima kada do njih dođe. Inače, da bi netko bio javni ovršitelj mora biti hrvatski državljanin, imati poslovnu sposobnost i biti zdravstveno sposoban, imati diplomu pravnog fakulteta, položen i pravosudni i javnovršiteljski ispit. Osim toga ta osoba ne smije nijedne drugdje biti istodobno radno angažirana i mora osigurati prikladnu opremu i prostor. Treba pohvaliti aktivnost zakonodavca. Međutim, pravo je pitanje ocjena kvalitete novih rješenja. Dvojbi već sada ima mnogo. Tako je npr. pitanje zašto suču ne treba javnovršiteljski ispit, a javnom ovršitelju treba i taj i pravosudni ispit; zatim zašto je dopušten prilični nered u provedbi ovrha putem Fine gdje se preporuča (ali to nije rađeno unaprijed kako bi se svi pripremili nego tek nakon što su problemi ‘eksplodirali’) otvaranje posebnih računa za povlaštene uplate koje se ne smiju plijeniti (neke naknade, minimalne plaće…)? Teško se oteti dojmu da se to moglo bolje riješiti, primjerice samo privremenom blokadom barem sitnih iznosa bez prijenosa.