Buduća vlada morat će se odlučiti između dvije ‘MMF-ove’ opcije. Ako promjena tečaja ne donosi nikakve koristi, očekuje nas mučna, dugotrajna unutarnja devalvacija. Preostao je samo izbor između lošeg i lošijeg – možemo rezati javnu potrošnju (zajedno s plaćama i svim ostalim pravima korisnika proračuna) ili možemo devalvirati kunu. Treća opcija spasa više ne postoji. To je temeljna poruka koju nam je u ublaženoj verziji odaslao MMF. Prva je varijanta, kaže nam ekonomist blizak vlasti koji je želio ostati anoniman, bila znatno oštrija i izravnija.
No ni u jednom trenutku nije ultimativno zatraženo slabljenje kune. MMF zanima samo jedno – kako ćemo podignuti konkurentnost kako bismo mogli dobiti dovoljno deviza za servisiranje vanjskog duga. Istina, mekši je tečaj metoda koju je primjenjivao u svim zemljama u kojima je morao intervenirati. No sve su češća upozorenja stranih analitičara da prste držimo podalje od tečaja. Jedna od najjačih rejting-agencija Moody’s tako nam je izravno sugerirala da bi devalvacija kune srušila kreditni rejting. I to ponajprije zato što je vanjska ranjivost Hrvatske veća nego u bilo kojoj drugoj zemlji regije. Drugi je razlog u fiskalnoj politici. U Moody’su kažu kako Vlada načelno razumije da kombinacija stabilnog tečaja i ovakve fiskalne politike nije održiva.
Guverner Željko Rohatinski nedavno je i sam upozorio da bi tečaj mogao pokrenuti. No nije imao na umu namjerno i ciljano slabljene kune: – Rekao sam da nema smisla održavati stabilan tečaj i imati ovakvu fiskalnu i politiku dohodaka. I MMF je upozoravao na to da već godinama u fiskalnoj politici nema promjena, zbog izbora ih neće biti ni ove godine, a pitanje je što će biti nakon njih. U takvoj situaciji deprecijacija tečaja jedino je preostalo rješenje i to su govorili na svim sastancima, uključujući i onaj u Washingtonu. Vjerujem da u zaključnoj izjavi ponavljaju tu staru tezu, pri čemu oni ni na koji način ne preferiraju promjenu tečaja u odnosu na fiskalnu konsolidaciju – tvrdi Rohatinski.
Kaže da je izvorište priče o potrebi većih deviznih pričuvu u internom analitičkom materijalu koji je dvojben i unutar samog MMF-a. To je papir koji daje opći pregled po zemljama, pri čemu ne uzima u obzir elemente specifične za pojedine zemlje. Njihovo stajalište polazi od pretpostavki koje nisu realne niti prihvatljive.
- Činjenica je da najveći dio kratkoročnog duga drže banke prema svojim vlasnicima i nema nikakve logike da državne pričuve služe za pokriće internog duga banaka. Njihova je temeljna ocjena, i u tome se slažemo, da stabilan tečaj i ovakva fiskalna politika nisu kompatibilni, a naša je ocjena, i to oni priznaju, da bi deprecijacija učinila više štete nego koristi – kaže Rohatinski.
I ekonomist Guste Santini misli da igranje tečajem nije rješenje: – Bez restrukturiranja javnog sektora nema izlaska iz krize. U normalnim zemljama država sudjeluje u BDP-u s najviše 30 posto, kod nas čini više od polovice. Kako se nijedna vlast time ne želi baviti, godinu dana nakon izbora očekujem vladu nacionalnog spasa – uvjerava Santini.
I Hrvoje Stojić, analitičar Hypo banke, iz MMF-ova izvješća iščitava neizravnu političku poruku: MMF ne vjeruje u nijednu dominantnu političku elitu i njezinu sposobnost da ustraje na reformama. A kada se svi argumenti potroše, onda se počne zveckati temama poput tečaja, iako su analitičari centralnih i investicijskih banaka izračunali da je u visokoekuriziranim zemljama kakva je i Hrvatska šteta od deprecijacije mnogo veća od koristi. Stoviše, većina zemalja sada se koristi aprecijacijom tečaja kako bi obuzdala inflaciju.
- Postupnu devalvaciju imale su Slovenija i Poljska, ali davno, prije ulaska u EU. No ni jedna ni druga nisu bile eurizirane, a izvoz je imao velik udjel u ekonomiji. Naš je udjel robnog izvoza u BDP-u oko 25 posto, u Istočnoj Europi čak 70 posto. U slučaju šoka devalvacije domaća bi poduzeća imala katastrofalne bilance – poručuje Stojić.
U priči o (ne)stabilnosti tečaja treba uzeti u obzir da kratkoročni dug koji ove godine stiže na naplatu iznosi gotovo 18 milijardi eura (oko 38 posto BDP-a) i u slučaju bilo kakvih šokova zbog kojih ne bismo mogli do deviza morali bismo trošiti pričuve (koje ne pokrivaju taj iznos). U najgorem scenariju država bi od banaka morala kupovati devize, gotovo sigurno po znatno višem tečaju.
