U svakom je čovjeku kolekcionar. Skupljamo radi skupljanja – stvari, podatke, aplikacije… Na internet odlaze svi naši osobni i poslovni podaci. Je li virtualni svemir doista beskrajan?
Ako ste srednjih godina, možete vrlo lako steći uvid u civilizacijski šok koji nas je snašao posljednjih nekoliko desetljeća. Otiđite do stana svojih roditelja i pogledajte organizaciju podataka. Posebna ladica za račune i potvrde o plaćanju. Razbacani debeli albumi s obiteljskim fotografijama, poslagana policia sa najdražim VHS filmovima i važnijim obiteljskim događajima. Kolekcija ploča, kazeta i CD-a usuđena je posebno i kad se pretražuje – traži se boja omota. Bob Dylan, Desire – to ti je onaj zelenkasti, ne čekaj, plavkasti. Na posebnome mjestu nekoliko slika unučadi, djece, supružnika, roditelja, po komadama. Pretrpane police knjiga, zapisa, bilješki i crteža. Kraj telefona još stoji popis važnijih telefonskih brojeva.
Njihov unuk, moguće vaše dijete, sve navedene podatke, i još cijelu kolekciju Dylana, stavi na svoj iPhone. Vi ste to shvatili i osjećate mučninu jer pripadate u oba svijeta. Kamo krenuti, priključiti se organiziranoj strukturi urbanog Tokija ili ostati u miru svojeg šintoističkog hrama? Pih, i usporedba kao da je izgubljena. Odgovora nema, jer društvo se ubrzava i usporava, smađuje i povećava. Kaos je zavladao, a ljudi su kao nikad na trpezi svega i svačega. Skupljamo radi skupljanja, a čini se da tome nema kraja jer je virtualni svemir, kako sada zamišljamo, neograničen kao i onaj stvarni.
Sedamdesetak posto malih i srednjih tvrtki namjerava provesti potpunu virtualizaciju u sljedećih nekoliko godina. Jeste li među njima?
