Novine za ambiciozne

Do 10. lipnja znan će se tko će biti troje (ili manje) kandidata za slobodno mjesto MMF-ova šefa. To će mjesto gotovo sigurno pripasti Christine Lagarde, francuskoj ministrici financija. Potporu EU ima, barem najistaknutije članice Njemačke, ali čeka se izjašnjenje SAD-a, koji za sada šuti. Malo je vjerojatno da će poduprijeti kojeg kandidata BRIK-a, zato će za sada na MMF-ovu čelu tradicionalno sjediti netko iz Europe. BRIK-ovo vrijeme tek dolazi.

Nakon neočekivana i napravna odlaska Dominiquea Strauss-Kahna s mjesta šefa Međunarodnoga monetarnog fonda zbog neobuzdane eksplozije strasti u sobi njujorškog hotela, možda i zbog namještajke, u prvi je plan za njegovu nasljednicu izbila aktualna francuska ministrica financija Christine Lagarde. Napaljeni i sada već bivši direktor optužen za silovanje nije se stigao ni počesljati za neplanirano fotografiranje u njujorškom pritvoru, a njegovi prijatelji i kolege već su se počeli pripremati za izbor nasljednika. Kralj je mrtav, živio kralj! Ili kraljica. Izbor čelnog čovjeka jedne od najmoćnijih i najkontroverznijih financijskih organizacija u povijesti, nedavnom krizom obnovljene i osnažene, sam je po sebi zanimljiv proces, no kad se tomu dodaju način šeova prijevermenog odlaska i nova konstelacija snaga na globalnoj ekonomskoj i političkoj pozornici, stvari posebno dobivaju na težini.

Nepisani dogovor bivših svjetskih gospoda-ra kaže da kapetan Svjetske banke mora biti punokrvni Amerikanac, a MMF-a punokrvni Euroljubac, što je od 1947. do danas i bio slučaj. Kako i ne bi kad su te dvije institucije osmišljene upravo kao ekonomski instrumenti u rukama najmoćnijih i najbogatijih zemalja svijeta. No u međuvremenu mnogo se toga dogodilo, stvari su se promijenile. Dok Amerika i Europa muku muče s plaćanjem režija, zemlje poput Kine, Indije, Brazila, Rusije, Južnoafričke Republike i drugih ojačale su i polako počele preuzimati mnogo snažniju ulogu u globalnoj ekonomiji. Stara garda igra svoj labudi pjev, to je sasvim jasno, i trenutak ocrtao vakuum koji nastane kad jedni trebaju otići, ali im to teško pada, a drugi doći, ali još se ne mogu sasvim progurati unutra.

Slijedom takve situacije zemlje u razvoju, predvođene BRIK-om (Brazil, Rusija, Indija, Kina), skupinom najznačajnijom za solidne globalne ekonomske pokazatelje posljednjih nekoliko godina, prvi su se put odlučile drznuti i zatražiti mjesto šefa MMF-a. Jedan iz kategorije zemalja u razvoju jest Agustin Carstens, guverner Meksičke središnje banke, koji je promijenio već nekoliko položaja u Fondu. Najavio je svoju kandidaturu očito računavši na potporu ostalih zemalja u razvoju. Zasad se čini Lagardeinim glavnim protukandidatom premda bi se do 10. lipnja još mogla pojaviti neka imena. Carstens je odbacio tvrdnju Euroljana kako bi MMF-ov šef i dalje trebao biti iz Europe i obećao veća prava zemljama u razvoju.

Drugi je kazahstanski guverner Grigorij Marčenko, za kojeg njegova zemlja lobira među predstavnicima Brazila, Kine i Indije kao zajedničkog kandidata. Rusku potporu, očekivano, brzo su i lako osigurali, no Rusi su dali do znanja da se to prema potrebi može promijeniti. Karim Masimov, kazahstanski premijer, vješto je kontrirao europskoj logici o potrebi za regionalnim kontinuitetom izjavivši kako bi za njihovu krizu bolji bio neovisni direktor MMF-a nego netko ‘iz sustava’.

Lagarde je, naravno, uočila problem i u skladu s time reagirala prvim nježnim šaputanjima pobunjenomu BRIK-u. Obećala mu je da će biti pravedno zastupljen na visokim funkcijama u Fondu. U tu je svrhu pripremila turneju po njegovim glavnim gradovima kako bi im to i sama poručila. Spomenula je i problematiku glasačkih prava, čija se formula već revidira, dodavši kako će vidjeti može li se još nekako pomoći njihovim interesima.

Ipak, uz otvoreno negodovanje zemalja u razvoju zapreka na Lagardeinu putu prema MMF-ovu kornilu mogla bi biti aferica u Francuskoj. Naime, mogla bi se naći pod istragom zbog svoje uloge u dodjeli 285 milijuna eura Bernardu Tapieu, kontroverznomu francuskom biznismenu. Javni tužitelj zatražio je početkom svibnja istragu zbog dodjele spomenute odštete. Lagarde je osumnjičena za prekoračenje ovlasti zbog zahtjeva za obvezujuću arbitražu u pokušaju nagodbe u 15-godišnjoj trakavici između poduzetnika i države. Upitna je, tvrdi tužitelj Jean-Louis.

Nadal, regularnost i zakonitost postignute nagodbe iako su u srži afere, kao i uvijek, neke dublje dubioze. Tapie je, nije teško pogoditi, otvoreni pristaša predsjednika Nicolas Sarkozya, zato su odmah postavljena pitanja o razlozima korištenja arbitražom umjesto tradicionalnim sudskim instancijama. Lagarde je donijela odluku o prekidu sudskog postupka i uporabi arbitraže. U svoj je bogati životopis Tapie uspio upisati šefovanje nogometnim klubom Marseillesom, vlasništvo nad divom Adidasom, dužnost ministra urbanizma u lijevoj vladi Françoise Mitteranda, sedam mjeseci zatvora zbog namještanja nogometnih utakmica, osudu za poreznu prijevaru i nevjerovatan povratak u javni život kao glumac, pjevač i voditelj ‘talk showa’. Nezgodno je što odluka o napuštanju sudskog procesa u korist arbitraže koincidira sa Sarkozyjevim dolaskom na vlast 2007. Lagarde je pokušala ublažiti štetu tvrdnjom kako će nakon isplate dugova državi Tapie dobiti ‘samo’ 30 milijuna eura, no poslije se pokazalo da je zadržao mnogo veći iznos, 200-tinjak milijuna. Spor je nastao nakon što je Tapie, koji je kratko vrijeme, početkom 90-ih, bio vlasnik brenda Adidas, optužio banku Crédit Lyonnais za prijevaru u ponovnoj prodaji tog brenda 1993. Država se u priči pojavljuje zato što je 1995. tu banku spasila od propasti preuzevši njezine obveze. Sud bi odluku o pokretanju istrage trebao donijeti 10. lipnja, baš na dan određen kao posljednji rok za podnošenje službenih kandidatura MMF-u. Riječ je o simboličnoj slučajnosti zato što je Lagarde još 25. svibnja službeno objavila ulazak u utrku.

Čini se da Uniju ta afera baš ne zabrinjava jer su se svi glavni igrači, među kojima je Njemačka najvažniji, izjasnili u Lagardeinu korist i olako odlučili prijeći preko još jedne moguće kontroverzije u MMF-u iako bi eventualna odluka o pokretanju istrage značila mogućnost kaznenog progona i kazne do pet godina zatvora. Malo vjerojatno, no i optužba za silovanje protiv MMF-ova šefa činila se malo vjerojatnom prije nekoliko tjedana. Vjeruju joj, valjda, nema razloga sumnjati u njezino opravdanje da se o rješavanju spora arbitražom nije odlučilo zbog favoriziranja Tapieja. Umirila ih je sigurno i njezina izjava kako se ne brine zbog ishoda priče. Zaboga, zašto bi lagala? Razlog je takve, za Euroljane neobičajene, brzine vjerojatno u potrebi nominiranja europskog kandidata što prije kako bi se preduhitrile zemlje u razvoju, očito pomalo zatečene nedavnim razvojem događaja.

Kad je riječ o formalnoj proceduri, do 10. lipnja znat će se svi kandidati, nakon čega će se objaviti njihova imena ne bude li ih više od troje. Bude li ih više, Izvršni odbor Fonda filtrirat će ih na tri imena, susresti se s njima i zatim pokušati odlučiti koji je od njih najbolji, vjerojatno do kraja lipnja. Konačan izbor mogao bi biti neizgledan unatoč načelnoj glasačkoj premoći razvijenih, koji kumulativno imaju 60-ak posto glasova. Američka potpora zapravo je ključna jer EU ima 32 posto glasova, a nerazvijeni 40, pa je važno pridobiti potporu SAD-a (16,7 posto) ili ostalih razvijenih zemalja (10,8). Malo je vjerojatno da će ostali razvijeni okrenuti leđa EU i SAD-u, doduše, ali malo prostora za manevriranje ima. Mjesto Lagarde ipak nije zajamčeno, to više što SAD izbjegava poduprijeti jednog kandidata prije nego što procijeni tko je realan favorit.

Trenutačno nejedinstvo i pretjerana načelnost BRIK-a možda su najveća zapreka tomu da zemlje u razvoju ozbiljno izazovu Lagarde. Izjava u kojoj se izjašnjavaju protiv koncepta nasljeđivanja nije dovoljna i zapravo je beskorisna bez kandidata s punom potporom svih zemalja BRIK-a, ali i drugih iz skupine onih u razvoju. Realno, ako bi se i složili o svom kandidatu, malo je vjerojatno da bi doista bio izabran jer to je prvi otvoreni zahtjev te skupine zemalja za preuzimanje mjesta MMF-ova direktora. Mnogo je izglednije da će još ovaj put šef postati Europljanin, donekle i zbog specifične situacije u kojoj se nalazi Europska unija, ali sljedeći bi sigurno mogao biti iz koje zemlje u razvoju. To što nisu ponudili svog konja za utrku sugerira da ovaj put možda ne namjeravaju postići svoj cilj, nego izvršiti početni pritisak i zauzet bolji pregovarački položaj za sljedeći put. Osim toga, imajući na umu da će SAD poduprijeti kandidata koji ostavi dojam šire globalne potpore, što BRIK i druge zemlje u razvoju zasad nemaju, mali su izgledi za direktora ne-europljana, iako ne i sasvim nemogući.