Šef je neplanirano ušao u ured i uhvatio se za glavu kad je na zaslonu zaposlenikova računala ugledao jureće automobile, virtualne zrakoplove i ine objekte, dok je ‘šljaker’ znojnih dlanova lupao po mišu nastojeći ukloniti neželjenu internetsku stranicu. Virtualni je svijet pronašao svoje mjesto pod suncem, pa tako i na radnome mjestu – pokazuje to rastući broj poklonika računalnih igara. Prema nekim, vrijeme provedeno uz kompjutorske igrice, koje se dosad uglavnom smatralo izgubljenim i uzalud potrošenim, navodno i nesvjesno razvija poslovno-strateške sposobnosti igrača.
Mogu li se sati poklonjeni zabavi u imaginarnu svijetu smatrati dobrom investicijom u svoju osobnost? Može li habitus fiktivnih likova, čije se uloge igraju, pridonijeti realnom usavršavanju pojedinca na poslovnoj razini?
Nikola Piacun, nekadašnji menadžer tvrtke Henkel, neplanirano je razvio vještine suradnje s klijentima na tržišnom natjecanju. Nakon petogodišnjeg iskustva igranja Airlinesima, razvio je i vještinu brzog reagiranja budući da igrice imaju brži tempo i manje je vremena za reakciju na konkurentska akciju.
- Počeo sam brže razmišljati, a to je pomoglo da moji kratkoročni potezi postanu dugoročno na dobit moje tvrtke. Primijetio sam da općenito ostvarujem bolje rezultate, što je, dakako, ponajprije posljedica mog obrazovanja, poslovnog iskustva, ali donekle i ‘vježbanja’ sposobnosti kroz ‘djelovanje’ na virtualnom tržištu – kaže Piacun.
Da rad u turizmu nije samo prezentacija lijepog lica te da osim što traži poznavanje svih segmenta mikroekonomije i, što je važnije, njihovu vještu primjenu, potvrdio je i Andrija Matić, projekt menadžer agencije VenEvent. Lakše je primijenjivao stečena znanja nakon niza godina igranja virtualnih igrica. S obzirom na to da je tijekom igranja imao zadatak upravljati imaginarnom kompanijom te kreirati cijene i sudjelovati u tržišnoj utakmici, smatra da mu je taj hobi pomagao već stečena, formalna znanja iz teorije mikroekonomije primijeniti u praksi. Pri suočavanju s realnim poslovnim okruženjem, konkretno, kongresnom i ‘incentive’ industrijom, mogao je povući paralelu s virtualnim svijetom što mu je u nekim slučajevima olakšalo poslovni korak budući da je u igrici sudjelovao prije samog zaposlenja.
- Ne tvrdim da mi je igra pružila sve potrebne alate i znanja, eventualno je razvila neke moje ideje i način njihove realizacije – zaključila je Koraljka Dabelić, menadžerica Grupne prodaje Radison hotela.
Igrajući nekoliko kompjutorskih igara paralelno, konkretno najčešće SimCity (virtualni grad), u kojemu je gradila cijelu jednu civilizaciju, spontano je razvila umijeće vještog raspolaganja budžetom i pregovaranja s konkurentima. Zanimljivo je da je i ne planirajući ubrzala korake u stvarnom poslovanju i brže donosila neke odluke koje su u određenim trenucima bile ključne.
Sličnog razmišlja i menadžerica za Odnose s javnošću Draft Fashion Weeka Zagreb Maja Sučić, koja je, igrajući razne igre, upotrebljavala dokaze koji se logički primjenjuju pri napredovanju na određene razine igre.
- Igra je možda razvila neku od vještina vezanih uz logiku i taktiku, ali za ultimativni uspjeh isključivo su važna znanja, realne mogućnosti i iskustva – kaže Sučić.
Teorija igara kao znanost izgrađuje sposobnost sagledavanja situacije s raznih aspekata. Stoga ona modelira situacije različitih scenarija te osposobljava menadžera za donošenje ispravnih odluka putem koje će ostvariti dobit. Ona nije u službi konkretnog rješenja situacije; zadaća joj je pokazati postoji li jedna ispravna odluka ili više alternativa za postizanje poslovnog cilja. U nekim situacijama nudi i veći broj različitih poteza kojima se može doći do istog cilja.
